Jako pospan liježem u krevet i već brojim zadnje ovce, kad netko navrne cajke tako glasno da seizmički centri bilježe lakši potres. Snažnu potrebu za snom mijenja želja da nepoznatom diđeju zavrnem šiju, jer znate kako je kad vam netko prekine prvi pokušaj ulaska u san. Ne znam jel’ bi murju zvao zbog glasnoće ili kriminalno blesavog sadržaja. Možda zbog oboje? Djeca danas imaju imaginarne prijatelje, pa kad je to već moderno odlučio sam i ja imati nešto imaginarno, a to je razgovor s organima reda. Ovako nekako teče: “Dobra večer, čujte em je preglasno em je preglupo, molim poduzmite nešto da ja ne bi mor’o poduzet nešto, jer ako ja poduzmem to nešto, spreman sam i kaznu za to odležat”. “Gospodine prijetite li vi to činom nasilja spram dotičnog građana koji pušta glasnu muziku?, ljubopitljivo će policajac. “Prvo, ne, ne prijetim nasiljem, ja ga jamčim ako ovaj uskoro ne stiša svoje zvučnike. Drugo, on nije građanin već seljačina. I treće, ovo čime maltretira zgradu nije muzika već neizdrživi vokalno instrumentalni zločin nad zdravim razumom. Ta muzika budi ono najgore u čovjeku i mene već opsjedaju najnečovječniji mogući osjećaji. Gledajte, ubit ću ili njega ili sebe pa onda lijepo krenut ili na ovozemaljski ili na onostrani sud. Toliko sam lud da mi je svejedno. Vi odlučite. Ako ne reagirate imat ćete jednog od nas dvojice na duši, zagarantirano!”, dovršavam svoj nabrijani monolog premda u sebi znam da neću fizički nauditi ni sebi ni njemu jer fantaziranje da to učinim zasad me dovoljno tješi.
“Kako zna da je on? Možda je i Ona!“, začuje se prodorni ženski glas iz pozadine. Neka policajka glasno protestira protiv diskriminacije jer, kako navodi, zašto osoba ženskog spola ne bi mogla jednakim intenzitetom uspješno remetiti javni red i mir iza 22 sata?!”
Odgovaram: „Čujte gledajte je.. mi se jel muško žensko, kombinacija ili ništa od navedenog, izvol’te doći i utišat tog gada da ga je ne utišam… zauvijek!”, vičem likujući što mi na urlanje neće odgovorit protuudarom jer me po službenoj dužnosti moraju saslušati, a tek onda, kad razgovor završi, vjerojatno poslati u 3 PM što ih ometam u slatkom noćnom tračanju kolega i šefa.
“U redu, u redu shvatili smo, recite gospodine koja je vaša adresa?, rezignirano će naposljetku policajac čija me uzrujana kolegica časti pridjevom odurnog seksista muzičke provenijencije. Dobro, nije izgovorila ovu zadnju riječ, ali dozvolite mi tu slobodu jer ipak se radi o zamišljenoj, pardon imaginarnoj situaciji…
…Vrtim se neutješno po krevetu, pa psujem (iznenađujući samog sebe zavidnim arsenalom egzotičnih psovki), pa nabijam čepiće u uši koji, nažalost, slabo pomažu, pa bi zvao pa ipak ne bi zvao murju, bi ne bi, bi – ne bi. Imam dilemu goru od Hamleta. Ono što me sprječava da ih zovem je to što sam i sam nebrojeno puta susjede preglasnom muzikom ubijao u pojam. Bila bi loša karma da ih sad zovem, opterećujem se kozmičkim pravilima zločina i kazne o kojima sam čitao na nekim alternativnim internetskim stranicama. Ma ne, ipak ću ih zvat pa makar me zbog kozmičke pravde sutra pregazio kamion. Ma ne, neću ih zvat, valjda će uskoro stat, odustat, ako ništa drugo zbog grižnje savjesti što ljudima ne da spavat u radni dan. Nakon par minuta, bolno svjestan da je ovaj lišen savjesti, lupam bijesno šakom u zid nakon čega postajem još bolnije svjestan da sam umalo slomio ruku.
Super, umjesto murje na kraju ću zvat hitnu zbog napuknuća šuke. Da imam izbor da mi u nacističkom logoru Auschwitz puštaju plin ili da mi svakodnevno puštaju ovu muziku mislim da bih se odlučio na ono prvo. Čisto da si skratim muke. Neutješno plavim jastuk znojem očajanja i pomračenog uma. Nakon pola sata događa se nešto što samom sebi ne mogu razjasniti. Ljudi, ja volim ovu pjesmu. Pjevam njen refren – tako je iskren, tako me pogađa, ovo u lektiru treba metnut, kunem se. Kad je došo drugi refren turio sam glavu kroz prozor i zapjevao grlenije od originalnog pjevača. Tako valjda funkcionira Stockholmski sindrom. Pojačaj pojačaj i žene i piće, nitko nije mislio jednom ostarit će…urlam bre da me ceo kvart razume a i čuje, šta ću, moram, nisam to ja, to caja izvire iz mene.
Nakon kraćeg razdoblja samoobrambenim mehanizmom uzrokovane lažne sreći, u nedostatku čaša, o zid lomim već načetu šaku. Premda osjećam nesnosnu bol u ruci ona je gotovo ništa prema boli koju pjevač Cajo upravo osjeća jer ga je voljena ostaviiillaaaa!!! Pa ‘ko sam ja da se sad žalim, ja imam otvoreni prijelom ruke, a on jadan duše, njemu je ipak gore pa odlučujem ćutati. Kad mi je Stockholmski sindrom popustio posvetio sam se razmišljanju da učinim nešto s teško ozlijeđenom rukom. U čudnovatoj mješavini nesnosnog fizičkog bola i olakšanja što ću uskoro napustiti ovu zgradu prenamijenjenu u cajkaški disko, gotovo s veseljem zovem hitnu da dođe po mene: „Halo hitna, slomio sam ruku, molim odvedite me“ (skoro sam dodao – što dalje odavde)“.
„Gospon mi vas ne vozimo nigdje, morate otić do Zagreba“.
„Ali kako ću, slomio sam desnu ruku“.
„Gospodine, vozite lijevom“, neumoljiva je sestra…
…I tako vozim lijevom rukom prema Zagrebu, šaltam stanice slomljenom desnom, naletim na neku što se zove Laganini fm i tamo me raznesu stihovi:
Ubit ću se, kunem se u maaajku
Ako mi sad ne upališ caaaaaajku!!!
Gledam imal’ nema čaša u autu. Nema! Umjesto čašom svom snagom udaram u staklo lijevom rukom…
