Stariji su pričali, spusti se na zemlju, ne leti visoko
Ali nešto zbilja jako važno mimoišlo im tromo oko
Ne bi ova tabla bezveze postavljena bila
Ne mašu ovo naše ruke, to su naša krila
Letiš, osjećaš, rođen si za let
Al’ uvijek jadu dosjeti se svijet
I objesi ti se zavidno za pete
Na zemlji ne vole ove što lete
Skupljaš panično energiju svu
Opireš se da ne završiš na tlu
Njih hrane tvoje suze, tvoje muke
Sve su jače što te vuku dolje ruke
Gomilu zvijeri tvoj dječji osmijeh poput demona plaši
I dok ne strgne ga sa tvog lica, čopor s njeg ne sjaši
Organizirani su dobro, urokljive im oči
Teško je neokrznut putem sjena proći
U tamno more bacaš SOS u boci
Tvoj jauk možda čuju nebeski oci
I misliš si već, ta ti mora da si lud
Kad stalno šalju te na svačiji sud
Umoran od rata miriš se sa njima
Al nisi ti za oseke, tebe nosi plima
I suh je tvoj smijeh i suha ti je duša
Kad živi da se svidi tima koje sluša
Okovan u špilji što je krvožednih šišmiša puna
Samo hrđave tonove svira nekoć zlatna struna
Prihvaćeniji si, rjeđe te grizu i manje sude
Al ti fališ samom sebi, fale riječi, djela lude
Bacaš u vjetar njihova priznanja prazna
Sve te nagrade svijeta što su tebi kazna
Duša se vraća letu, jer nije ju briga više
Za sve te lažne veze koje zauvijek briše…
