Hodajući rutom već odavna ugraviranom u džonove mojih cipela gledao sam kako djevojčica jesen cupka gradom. U slow motionu, fluidna i zaigrana, a opet teška i omamljujuća. Krošnje drveća, s djelomično zelenim, djelomično smeđim – skoro otpalim lišćem, podsjećale su me na vlastitu nutrinu. Vozači, blijedi, sluđeni južinom pravili su ludorije po cesti, dizali već ionako visok kolektivni tlak. Ovi mlađi vozili su k’o da žure poginuti, nešto stariji nemirno su ih gledali i pokušavali ispraviti njihove greške psujući kroz zatvorena stakla. Po gradu ljudi, ljudi u stalnim kretanjima, traženjima, žderanjima, očajnim grebanjima za položaje, političke i intimne. Rijeka ljudskih tjelesa mravlje je tekla već poznatim, unaprijed programiranim pravcima, nesvjesno žudeći život koji je za njih netko drugi još od pamtivijeka odredio, uredio, zadao. Tu i tamo neki eksces, otklon od uobičajenog, osvježavajuć, ali i tragikomičan jer nema snagu postati pravilom. Ljudi, stiješnjeni, nasukani jedni na druge poput krda morževa, zatrovani, zagađeni prigušenom nelagodom i prezirom, sve u umaku od komičnih pokušaja da se bude izliječen od sujete koja se, zastrašujuće lako i prirodno, lijepi za ljudsku dušu kao nevidljiva paučina. Crvotočina bez jasnog oblika i svrhe osim da bude šibana voljom i obiješću zagonetnih silnika. Ljudske duše, smežurane, isušene, trošne, umorne, u kratkim intervalima bez straha rastu hranjene iznenadnom sviješću o vlastitoj bezgraničnosti s kojom ne znaju što bi pa se nanovo povlače u smrdljivu, no poznatu ljušturu. Hladne provalije između mene i prolaznika. Ledeni oceani gutaju pločnike. U tom vlažnom grobu gnjilo je žuborio neki novi život.
Potpuno distanciranom svaki mi se čovjek doimao poput zalutalog svemirca koji se pravi da zna što mu je činiti na (n)ovom planetu. Prolazili su ljudi istovremeno gradom i kroz mene, postajali mojim sastavnim dijelom, puštali u meni svoj zlosretni korijen, useljavali se na neodređeno, nalikujući na životinje koje se trude sakriti da su životinje. Fotografski sam ulovio osmijehe jednog zaljubljenog para. Bio je to privremeni zaklon u oluji. Nada koju je opet vrebalo iskustvo da ju ismije. Slijediti instinkt, samo slijediti instinkt, negdje je odzvanjalo, uvjerljivo, ali s velikom šansom da se ne ostvari kad bude najvažnije jer civilizacija to traži i već me istrenirala drukčije.
Buljio sam, začaran, pripadno nepripadajuć, poput vagona što se otkačio iz kompozicije vlaka, u vlažno lišće drveća izraslog iz asfalta, goluždrave ptice na sivom ispijenom nebu, urušene, romantično trošne i nakazne fasade, u ljudske sudbine predvidljive poput tema o kojima ko govorni automati trkeljaju propupale adolestentice, poslovnjake sa mašinskim sjajem u očima, u samouvjerene, bahate dangube što zaudaraju na mokraću i ustajalo vino, a opet nekako znatno više pripadaju ovom danu od poslovnjaka dok s neviđenom slašću ispijaju užicano jeftino pivo i poluretardirano komentiraju dnevne događaje na klupici pred dućanom, u žene na autobusnim stanicama u pripijenim suknjama, istovremeno željne i neželjne muških pogleda, s tjelesnošću koja ne pripada samo njima, u tragikomičnoj opreci svojih nagona i misli, smiješne i uzvišene, tajnovite i gole u isto vrijeme, na vjetru koji im u praskozorje briše tragove sna sa lica, u dim iz tvorničkog dimnjaka što lijeno stoji u zraku i zaklanja pogled na avione što putuju za sjever, u svježu srednjoškolsku čeljad što žuri na ispite koji neće imati veze s onim što će kasnije raditi u životu.
Osluškivao sam vjetar koji kao da je bio glas anđela koji pomalo gube dah. Vidio sam pjesnike napuklih krila, oglodanog poetskog zanosa – s prosjačkim očima koje žele ostati ponosne, kumice na placu – stare, ali zdravo poletne, mlade kršćanke, usahle od potiskivanja tjelesnih nagona, koje žele izgledati kao da žive punim plućima, ali nemaju gdje niti znaju više kako se diše, i gomilu muških koji ih salijeću poput osica; one se proračunato ogledavaju dok se na ulici ljube s njima, a oni – očarani, udubljeni u poljupce ne vide strašljive oči košuta zagledanih u daljinu šume; propale političare što kao prizemljeni orlovi oportunistički stoje na ogradama uz autopute i prate gdje bi se što moglo uloviti, pojesti; sredovječne muškarce koji se pijani po klubovima upucavaju tinejđerkama – dovoljno pijani da ne vide koliko ispadaju smiješni, vrijedni prezira i divljenja u isto vrijeme, neuredne, provincijalne, u bradu zarasle slikare kojima odjeća miriše na boje i terpentin – uvjerene da pripadaju vrhu hranidbenog lanca i plahe pjesnike silovane čeličnom voljom tih drvosječa koji ne preispituju sami sebe, a svi podjednako neostvareni, opsjednuti svojom veličinom i vječno mračno zaljubljeni u objekte svoje mržnje. Južina je klala srca i svoj plijen poslušno slala krvožednom mjesecu…
