(Zašto si otišao)
Dugo mu se već činilo da je njegova veza s Ivom izgubila onaj stari čar i intenzitet. Nikola se sve češće osjećao taocem te veze. Umjesto da se, kao na početku veze, veseli što će ju vidjeti poslije posla i to mu se polako postala još jedna obaveza u ionako obavezama pretrpanom danu. S jednog posla na drugi, znao je teško uzdahnuti. U istom bi trenu osjetio rasterećenje što odlazi s posla i težinu što se sad mora vidjeti s njom. Pa ipak, obzirom da je i dalje u njenom društvu, dobar dio vremena, uživao, nije mogao ne upitati se jesu li možda umor i iscrpljenost od posla utjecali da na Ivu gleda kroz prizmu negativnih emocija koje nemaju puno veze sa stvarnošću, tj. da je posao, a ne ona sama izvor njegovog mentalnog zasićenja Ivom. Je li moguće da ga rad s ljudima toliko umori da se ne želi više na nikoga odnositi nakon posla, čak ni na svoju djevojku?
Još joj je na početku njihovog odnosa kad je u Zagreb iz Velike Gorice gotovo svaki dan išao biciklom znao reći da je on već odavno mrtav čovjek – a zbog mentalne istrošenosti poslom kojeg baš i ne voli, ali koji je koliko toliko siguran izvor egzistencije. Činio je to iz dva razloga. Prvi – kupovao je alibi za svoju eventualnu istrošenost i dosadnost tj. nedostatak vremena i energije za neke uzbudljivije zajedničke aktivnosti od pukog sjedenja po kavama i pivama. Drugo, želio je da priznanjem takvog jednog ekstrema sve ono što Iva od njega doživi bude neočekivani bonus živahnosti – jer dolazi od jednog mrtvaca. Posebno se to, dakako, odnosilo na krevetarske aktivnosti za koje je, dajmo mu za pravo, još uvijek bio sve samo ne nezainteresiran. Dobro, ima i treće. Htio je zapravo da ono što on u velikoj mjeri doista osjeća za sebe, da je dobrim dijelom – mrtvac, ona ipak opovrgne svojim doživljavanjem one njegove verzije daleko bolje od mrtvila. Ipak, vremenom, kako su početnički entuzijazam i zaljubljenost bili u padu, sve je češće pokazivao znakove tog ponašanja na koje ju je otpočetka bio upozoravao.
Dugo mu se već činilo da je njegova veza s Ivom izgubila onaj stari čar i intenzitet. Nikola se sve češće osjećao taocem te veze. Umjesto da se, kao na početku veze, veseli što će ju vidjeti poslije posla i to mu se polako postala još jedna obaveza u ionako obavezama pretrpanom danu. S jednog posla na drugi, znao je teško uzdahnuti. U istom bi trenu osjetio rasterećenje što odlazi s posla i težinu što se sad mora vidjeti s njom. Pa ipak, obzirom da je i dalje u njenom društvu, dobar dio vremena, uživao, nije mogao ne upitati se jesu li možda umor i iscrpljenost od posla utjecali da na Ivu gleda kroz prizmu negativnih emocija koje nemaju puno veze sa stvarnošću, tj. da je posao, a ne ona sama izvor njegovog mentalnog zasićenja Ivom. Je li moguće da ga rad s ljudima toliko umori da se ne želi više na nikoga odnositi nakon posla, čak ni na svoju djevojku?
Još joj je na početku njihovog odnosa kad je u Zagreb iz Velike Gorice gotovo svaki dan išao biciklom znao reći da je on već odavno mrtav čovjek – a zbog mentalne istrošenosti poslom kojeg baš i ne voli, ali koji je koliko toliko siguran izvor egzistencije. Činio je to iz dva razloga. Prvi – kupovao je alibi za svoju eventualnu istrošenost i dosadnost tj. nedostatak vremena i energije za neke uzbudljivije zajedničke aktivnosti od pukog sjedenja po kavama i pivama. Drugo, želio je da priznanjem takvog jednog ekstrema sve ono što Iva od njega doživi bude neočekivani bonus živahnosti – jer dolazi od jednog mrtvaca. Posebno se to, dakako, odnosilo na krevetarske aktivnosti za koje je, dajmo mu za pravo, još uvijek bio sve samo ne nezainteresiran. Dobro, ima i treće. Htio je zapravo da ono što on u velikoj mjeri doista osjeća za sebe, da je dobrim dijelom – mrtvac, ona ipak opovrgne svojim doživljavanjem one njegove verzije daleko bolje od mrtvila. Ipak, vremenom, kako su početnički entuzijazam i zaljubljenost bili u padu, sve je češće pokazivao znakove tog ponašanja na koje ju je otpočetka bio upozoravao.
Te srijede jeli su poslije posla pečena rebrica iz Konzuma, ona se otišla kupati, a on legao u krevet i zaspao oko 17:30 kao zaklan.
Raspoložena da se bar malo grle i ljube po njenom izlasku iz kade Iva je teško prihvatila njegovo hrkanje. Nakon što ni u 20:00 i dalje nije pokazivao znakove života, a ni najmanje namjere da joj uzvrati milovanje obruši se na njega:
“Isuse, koji si ti mrtvac. Pa kaj ćeš mi ovakav tu. Odi doma!”
On se, za jednog mrtvaca, prilično naglo, kao katapultiran, ustao, nabacio ekspresno odjeću na sebe, uzeo svoj jastuk s njenog kreveta i uz ne baš nježne riječi demonstrativno otišao.
Kad je sjeo u auto krenuli su njeni uzastopni pozivi na koje se uoprno nije javljao. Prvi, drugi, treći…šesti. Pomalo se sadistički naslađivao što ona zasigurno pati zbog njegova nejavljanja. Ipak, kod 7. poziva štrecne ga pomisao da mu se nakon toga više neće htjeti javljati. Koliko je, teško povrijeđen i/li uvrijeđen, maloprije htio samo nestati iz njenog života, osjetio je ogroman nalet tuge što ju je tako brzinski i hladno ostavio uz ne baš lijepe i birane riječi. U mislima je imao njenu fotografiju dok je bila djevojčica – to ga u potpunosti slomi – kako može biti takav prema tom malom, krhkom biću koje ga treba. Javio joj se čim je stao na prvom semaforu:
“Kako si mogao samo tako otići!? Zao si!”
“Ja sam zao?!”, u trenutku je tuga i toplina koju je osjetio prema ostavljenoj djevojci opet ustupila mjesto bijesu i otporu.
“Pa rekla si da sam mrtvac i da kaj ćeš ležat uz mrtvaca. Znaš ti kak me to pogodilo?! A ja sam te još prije godinu dana upozorio da sam olupina i mrtvac.” Tu osjeti kako je njegova srdžba zapravo prilično nelogična, a iz razloga što su se to njegovo davno upozorenje i njene riječi toliko savršeno poklapali da nije imalo baš nekog smisla biti tako jako uvrijeđen. Pa ipak, bio je uvrijeđen. Sve dok je sam za sebe govorio da je mrtvac s tim je mogao živjeti. Čak prilično pomireno. No, kad bi to netko drugi za njega rekao preplavili bi ga strašan otpor i potreba da dokaže upravo suprotno. Ipak, nastavio je kao da svega toga nije u tom trenu bio svjestan. Dao si je tako za pravo jer je, po vlastitoj procjeni, i dalje bio iskren u zavidno visokom postotku – znatno višem od uobičajenog ljudskog prosjeka.
“Reko sam ti davno da sam mrtvac, ali ne, ti ne želiš slušat. Ne, nego mi kažeš – Ti imaš još 300 drugih mogućih opcija i verzija sebe. Sam sebe si uvjerio da si to. He pa nisam, samo iznosim gorku činjenicu – mrtav sam, mrtav!”, gorljivo je još uvijek sasvim živi Nikola isticao kako više ne pripada ovom već onostranom svijetu. Iva pokuša nešto reći, nešto poput isprike i da joj je stvarno žao i da želi da je on dobro, ali on ju divlje prekine nastavkom svog monologa.
“Ma ne brine tebe kako sam ja sad kad sam otišao, ne muči tebe to, već tebe jebe tvoj ego. Zašto je moj mračni bezdan koji me paralizira jači od tebe, jači od potrebe da ti se unatoč svom lošem stanju u potpunosti posvetim. Zašto se tebi nisam mogao posvetiti usprkos tami koja me ždere. To te jebe!”
“Pa da, jeli smo piletinu i mislila sam da se idemo malo brložit.” (Ivin interni izraz za maženje s Nikolom pod plahtama)
“He pa i ja sam dok mi nisi rekla da sam mrtvac i da bolje da odem doma ako se s tobom neću bavit. I evo otiš’o sam. U pravu si.”
“Jel ti mene voliš?”, odjeknu njeno pitanje i sledi mu srce. Osjećao je da njegova privrženost prema njoj kopni već mjesecima, ali trudio se to na sve načine prikriti – putovanjima, nenadanim poklonima, seksom na čudnim mjestima. Očito nije pomoglo – ipak je i ona to osjetila. Bio je prestravljen. I dalje ju je volio, ali ne onakvim intenzitetom kao na početku. Izjedalo ga je to kao da je kriv za nešto za što se ne bi trebao osjećati krivim. Pokušao je dobiti na vremenu:
“E ovo nije fer. Sad ovakvo pitanje postavit kad sam potpuno prazan i sjeban. Ne, ne volim te trenutno, hoću disati zrak slobode u svom stanu, diši i ti bez mene. Mislim jebote kaj nam sve ovo treba?!”, sukljala je iz njega potreba za slobodom ispod koje osjeti itekakav, dakako neizrečeni, strah da zapravo i ne zna više što bi s tom slobodom jer se dobrano navikao s njom provoditi većinu slobodnog vremena.
“Ne znam, ja volim bit s tobom.”, reče Iva umilno i umalo mu slomi srce tom rečenicom. Ipak, morao je kontrirati iz straha da ne pokaže kako je do kraja potopljen njenom neodoljovom toplinom. Bilo ga je strah do kraja biti s njom intiman.
“Volim i ja s tobom, al’ ne non stop, izludim od toga shvaćaš?”
“Pa ti stalno dolaziš meni!”
“Da, jer mi nabijaš krivicu ako ne dođem, stalno me zatrpavaš osjećajem krivice, teška si, teška si prema meni, lupiš me s nekom sitnicom i onda ne mogu više letit.”
Raspoložena da se bar malo grle i ljube po njenom izlasku iz kade Iva je teško prihvatila njegovo hrkanje. Nakon što ni u 20:00 i dalje nije pokazivao znakove života, a ni najmanje namjere da joj uzvrati milovanje obruši se na njega:
“Isuse, koji si ti mrtvac. Pa kaj ćeš mi ovakav tu. Odi doma!”
On se, za jednog mrtvaca, prilično naglo, kao katapultiran, ustao, nabacio ekspresno odjeću na sebe, uzeo svoj jastuk s njenog kreveta i uz ne baš nježne riječi demonstrativno otišao.
Kad je sjeo u auto krenuli su njeni uzastopni pozivi na koje se uoprno nije javljao. Prvi, drugi, treći…šesti. Pomalo se sadistički naslađivao što ona zasigurno pati zbog njegova nejavljanja. Ipak, kod 7. poziva štrecne ga pomisao da mu se nakon toga više neće htjeti javljati. Koliko je, teško povrijeđen i/li uvrijeđen, maloprije htio samo nestati iz njenog života, osjetio je ogroman nalet tuge što ju je tako brzinski i hladno ostavio uz ne baš lijepe i birane riječi. U mislima je imao njenu fotografiju dok je bila djevojčica – to ga u potpunosti slomi – kako može biti takav prema tom malom, krhkom biću koje ga treba. Javio joj se čim je stao na prvom semaforu:
“Kako si mogao samo tako otići!? Zao si!”
“Ja sam zao?!”, u trenutku je tuga i toplina koju je osjetio prema ostavljenoj djevojci opet ustupila mjesto bijesu i otporu.
“Pa rekla si da sam mrtvac i da kaj ćeš ležat uz mrtvaca. Znaš ti kak me to pogodilo?! A ja sam te još prije godinu dana upozorio da sam olupina i mrtvac.” Tu osjeti kako je njegova srdžba zapravo prilično nelogična, a iz razloga što su se to njegovo davno upozorenje i njene riječi toliko savršeno poklapali da nije imalo baš nekog smisla biti tako jako uvrijeđen. Pa ipak, bio je uvrijeđen. Sve dok je sam za sebe govorio da je mrtvac s tim je mogao živjeti. Čak prilično pomireno. No, kad bi to netko drugi za njega rekao preplavili bi ga strašan otpor i potreba da dokaže upravo suprotno. Ipak, nastavio je kao da svega toga nije u tom trenu bio svjestan. Dao si je tako za pravo jer je, po vlastitoj procjeni, i dalje bio iskren u zavidno visokom postotku – znatno višem od uobičajenog ljudskog prosjeka.
“Reko sam ti davno da sam mrtvac, ali ne, ti ne želiš slušat. Ne, nego mi kažeš – Ti imaš još 300 drugih mogućih opcija i verzija sebe. Sam sebe si uvjerio da si to. He pa nisam, samo iznosim gorku činjenicu – mrtav sam, mrtav!”, gorljivo je još uvijek sasvim živi Nikola isticao kako više ne pripada ovom već onostranom svijetu. Iva pokuša nešto reći, nešto poput isprike i da joj je stvarno žao i da želi da je on dobro, ali on ju divlje prekine nastavkom svog monologa.
“Ma ne brine tebe kako sam ja sad kad sam otišao, ne muči tebe to, već tebe jebe tvoj ego. Zašto je moj mračni bezdan koji me paralizira jači od tebe, jači od potrebe da ti se unatoč svom lošem stanju u potpunosti posvetim. Zašto se tebi nisam mogao posvetiti usprkos tami koja me ždere. To te jebe!”
“Pa da, jeli smo piletinu i mislila sam da se idemo malo brložit.” (Ivin interni izraz za maženje s Nikolom pod plahtama)
“He pa i ja sam dok mi nisi rekla da sam mrtvac i da bolje da odem doma ako se s tobom neću bavit. I evo otiš’o sam. U pravu si.”
“Jel ti mene voliš?”, odjeknu njeno pitanje i sledi mu srce. Osjećao je da njegova privrženost prema njoj kopni već mjesecima, ali trudio se to na sve načine prikriti – putovanjima, nenadanim poklonima, seksom na čudnim mjestima. Očito nije pomoglo – ipak je i ona to osjetila. Bio je prestravljen. I dalje ju je volio, ali ne onakvim intenzitetom kao na početku. Izjedalo ga je to kao da je kriv za nešto za što se ne bi trebao osjećati krivim. Pokušao je dobiti na vremenu:
“E ovo nije fer. Sad ovakvo pitanje postavit kad sam potpuno prazan i sjeban. Ne, ne volim te trenutno, hoću disati zrak slobode u svom stanu, diši i ti bez mene. Mislim jebote kaj nam sve ovo treba?!”, sukljala je iz njega potreba za slobodom ispod koje osjeti itekakav, dakako neizrečeni, strah da zapravo i ne zna više što bi s tom slobodom jer se dobrano navikao s njom provoditi većinu slobodnog vremena.
“Ne znam, ja volim bit s tobom.”, reče Iva umilno i umalo mu slomi srce tom rečenicom. Ipak, morao je kontrirati iz straha da ne pokaže kako je do kraja potopljen njenom neodoljovom toplinom. Bilo ga je strah do kraja biti s njom intiman.
“Volim i ja s tobom, al’ ne non stop, izludim od toga shvaćaš?”
“Pa ti stalno dolaziš meni!”
“Da, jer mi nabijaš krivicu ako ne dođem, stalno me zatrpavaš osjećajem krivice, teška si, teška si prema meni, lupiš me s nekom sitnicom i onda ne mogu više letit.”
“Dobro što si ti ptica?”
“Nemoj me sad, znaš dobro na što mislim. Tražiš u meni frajera koji će se stalno i samo bavit tobom, al’ tražiš nešto čega nema.”, branio je svoje zamišljeno pravo da bude nešto više od samo njenog dečka.
Tu je riknula baterija na njegovom mobitelu kao i njegova iluzija da se ne želi bavit s njom. Nije se toliko bojao prepustiti se, bojao se toga da bude iznevjeren ako se prepusti. Prepustiti se do kraja ili ne, pitanje je sad, odzvanjalo je u njegovoj neodlučnoj glavi…
