Već sam neko vrijeme čekao da i mene pozove. Čak sam postajao i malo do umjereno ljubomoran na ostatak ekipe koja se već sva “izredala” na Leonovom novom čamcu s kojim se odlazilo u provjeru ribljeg apetita – tamo negdje na paškim “poštama” tj. provjereno popularnim okupljalištima tih ljuskavih bića koja dišu na škrge. Mnoga lokarda, orada, arbun, gof, list i ini drugi stanovnik podmorja već su se ne jednom zajebali zagrizavši pomno pripremljen mamac i protiv svoje volje, ali u skladu s Leonovom, bili izvučeni na svjetlost dana. Mnogi nakon neželjenog pirsinga pušteni na slobodu, ovjekovječeni kamerom mobitela. Neki bucmastiji primjerci bogami su i pozvani na večeru, kao specijalni gosti koji ne biraju s menua već su na njemu. Ok ovo je bilo malo neukusno, mislim ne večera koja je bila ukusna, ok evo još jedne neukusnosti…uglavnom malo mi je vlastita lakomislenost presjekla srce, priznajem – suosjećam s ribicama, volim ih, ali, istovremeno ih volim i nemilosrdno smazati kad god imam priliku. Klasična hipokrizija jednog relativno senzibilnog gurmana…
…Obzirom da smo još bili usred zime Leon nas je u WhatsApp grupi upozorio prije puta:
“Na brod se zimi ide ko hamburger obučen, nema zajebancije.”
“Kaj da se obložim junećim šniclama i salatom?”, upitao sam.
“Može ak idemo na velikog bijelog”, ubacio se Teo.
“Ak mu ja izvadim velikog bijelog!”, preseravao sam se u svom, njima dvojici već dobro poznatom stilu…
…U subotu se alarm oglasio vrlo rano, točnije 5 i 10! O bogamu, što mi je ovo trebalo?, prošlo mi je kroz glavu. Nakon mjeseci i mjeseci koje sam proveo na bolovanju bioritam mi se prilično izmijenio u odnosu na onaj uobičajeni radni. 5 i 10 je u usporedbi s 11 i 30 djelovalo suludo, nešto ko napad na moja temeljna ljudska prava.
“Jesi nas mog’o ranije probudit pi..o!?”, rekoh mu na parkingu pred zgradom, ali onako da se vidi da samo fingiram uzrujanost. Doduše nisam ju morao fingirati jer bio sam malo izvan sebe, ali par stvari je utjecalo na to “glumatanje”. Prvo, radi se o jako dobrom prijatelju kojeg izrazito poštujem. Drugo, njegovo je društvo siguran jamac činjenici da će ugodno i zabavno putovanje brzo isprati gorak okus preranog ustajanja. Drugo, vodi me na plovidbu morem koje nadnaravno obožavam i za susret s kojim bi se isplatilo i probdjeti noć ako treba.
Na putu puno vremena za svakojake priče, reminiscencije i novitete u našim životima s redom nasumičnih asocijacija i fora na teme. Trajni dašak ugode koja je ispunjala unutrašnjost auta bio je samo jednom malčice narušen. Tako je to, o čemu bi se pisalo da nema tih “malih katastrofa”, ajmo reći “ekoloških” u ovom slučaju.
..”Sry dečki prdnuo sam, izletilo mi… ha mislim kak’ drukčije”, uspio sam šalom malčice neutralizirati gadan smrad kojem su moja dva suputnika bila izložena. Bilo je to negdje kod odmorišta Sokolac. Otvorili smo prozore širom pri brzini od 160 km/h ali plin ispušten iz moje utrobe bio je tvrdoglav, nije se dao, kao da mu se dopalo putovati s nama, kao da se osjećao dijelom ekipe. Htio se zbližiti sa svima, ali nije naišao na obostrane osjećaje.
“Daj idemo stat tu na kavu, valjda bu se zluftalo za pol sata”, odluči Leon. Lice mu je odavalo miks smijeha i zgađenosti, baš kao i Teovo. Bilo mi je neugodno, ne previše, ali bilo je. Naravno ne toliko da se čitavo vrijeme ne smijuckam ko kreten.
Ubacili smo par kupljenih sendviča, za poslije, u gepek koji je bio pun plastičnih boca vode i naravno konzervi pive. “To mi je najbolje kad idem s tobom na put, možda ću se utopit, možda će me šlag strefit, al’ neću riknut od žeđi!”, rekao sam Teu.
Kad smo se dokotrljali do Paškog mosta dočekao nas je veličanstven prizor spoja golemih prostranstava golog kamenja i mora. U pozadini se autoritativno, ne i nametljivo, čitavom dužinom rasprostirao Velebit. Očaravajući krajolik zvao je da se stane sa strane, otvori crvene limenke piva i baci jedan od prvih zajedničkih selfija. Ipak, valjalo se malo pohvaliti pred ostatkom ekipe, ne ide se baš svaki dan zimi na more, a i, Bože moj, ujedno ih fotkama malko uvlačimo u naš film, dijelimo dio atmosfere što, po meni, katkad može donekle neutralizirati neupitni faktor stanovitog stupnja preseravanja. Uz njega je, u ovom slučaju, ipak bilo i više nego dovoljno potrebe da se podijeli radost s ostatkom prijatelja koji nisu s nama, pa se izbjeglo zakoračivanje u prostor neukusnog nadimanja koje je samo sebi svrhom i više je tu da izazove tuđu zavist nego bilo što drugo.
Zagledao sam se u zimsko more, lišeno uobičajene turističke vreve i gužve, ali i, ne manje važno, velike vrućine. Meditativni ritam polaganog postojanja bez previše obaveza zavodio je baš poput prepoznatljivih mediteranskih mirisa. Pluća su došla na svoje.
“Eh da mi je preseliti na more”, zakukao sam.
“Bilo bi ti super par mjeseci, a onda bi zažalio”, ispali Teo.
“Znaš kaj, čak i ako si u pravu, volio bih doći do tog stadija da zažalim. No, čisto sumnjam da bi do tog došlo. Mislim da bih se preporodio.”
“To je zato jer na moru ne moraš radit. Bi te ja vidio da u sezoni crnčiš 12 sati dnevno, pa onda zimska depra”, nadoveže se na Tea Leon.
“Dobar pokušaj momci, ali niste me uvjerili, kakva zimska depra, pogledaj lica ovih ljudi, svi djeluju ful opušteno i happy…”
Nije krenulo obećavajuće. Dapače, mislio sam si – pa je li moguće da smo toliki baksuzi. Nakon što smo čamac iz Leonove garaže u Novalji na prikolici preselili u more – na skliskoj zidanoj kosini za porinuće – Suzuki motor upalio je iz prve – bez i naznake mogućih budućih problema. “Alo bolan jel plovan?”, vjerojatno bi umro da nisam malo podbadao Leona kad smo ušli u čamac. Sve je isprva bilo idealno i očaravajuće. No nakon što smo se ubrzo usidrili da pripremimo mamce – čitaj narezati smrznute srdele i lignjunčiće, motor je odjednom odbijao svaku suradnju. U njemu je bilo života ko što ga se po grobljima može naći. Ni da zaštekće, zabruji, da neki znak da je samo malo hladan i netom razbuđen i da mu treba malko da se dobije. Ništa, samo prazni zvuk učestalo povlačene sajle i Leonovo lice koje je iz prvotne pomiješanosti zabrinutosti i divlje, neuništive nade, nakon svakog seta neuspjelih snažnih potezanja, prelazilo u sve jači, psovanjem popraćeni bijes koji je vremenom ustuknuo i predao štafetu beznađu s tek naznačicom vjere u čudo. Ipak, ja se nisam previše uzbuđivao. Meni je zapravo sve bilo super. Sjedim s dva odlična prijatelja u prostranom plovilu, s pogledom na prekrasne obale i mirno, blagonaklono more teksture ulja, u društvu gnjuraca koji su u brisućem letu nadgledali današnju ponudu na vodenom meniju. Nakon 144 bezuspješna povlačenja, Leon se, iznemogao, stuštio na sjedalo na sredini čamca. Znakovito je (s nekom tužnom pomirenošću) pogledao prema jednom jedinom crnom veslu. Potapšao sam ga bez riječi po ramenu, doduše ne prejako – da mu slučajno ne izbijem to veslo iz ruku – da nam doslovno ne bi potonula zadnja nada jer struja nas je polako odvlačila na pučinu. Znam koliko mu sve ovo znači, koliko je zaljubljen u ribolov. U njemu se odvijao sukob jednog Leona koji bi sad najradije neutješno plakao i drugog koji zbog nas želi djelovati kao da je unutrašnja drama pod kontrolom. Sajlu je preuzeo Teo. Ko da ju je King Kong preuzeo. Taj ju silovao, iznova i iznova, što ova daje manje znakova života to on žustrije i frekventnije povlači. Malo se zadiše, problijedi, nakratko stane, nešto malo čeprka po rezervoaru i fergazeru pa nastavlja u ritmu brzi i žestoki. Vrlo uskoro taj nesklad Leonove letargije i pomirenosti sa zlom sudbinom i Teovo manijačko opiranje istoj (plus što mu je gornji dio guzice opasno ispao iz hlača) u meni su počeli buditi smijeh. Pokušavao sam ga isprva suspregnuti iz poštovanja spram dva čovjeka koji se svojski trude, svak u svom elementu, a ja ko trutova diva, bedevija, samo sjedim i promatram tu predstavu sukobljenih sredstava s istim ciljem. A onda sam prasnuo, ali i odmah objasnio zašto se smijem. Možda sam trebao ranije to učiniti. Naime, kako sam se počeo smijati, tako je proradio motor, točno iz 467 – og pokušaja. Ljudi moji, kakvo je to bilo grljenje i cika, kao da smo timski osvojili Olimpijsku medalju. Pritom smo umalo čamac prevrnuli i pali u more pa smo odlučili radovati se na nešto manje intenzivan način.
“Teo care! Svaka čast kaj nisi odustao!”, orilo se pučinom.
“Kaj si uopće napravio s fergazerom?”, zanimalo je Leona.
“Nemam pojma”, iskren je bio Teo.
“Ma nema veze, boli nas k…., važno da vozi”, zaključili smo uglas i otisnuli se dalje u meditativnom prepuštanju vodenom prostranstvu.
Valići su nas nježno zibali ko trojčeke u kolijevci. Leon je pazio na komfor na čemu su nam naše guzice bilo neizmjerno zahvalne. Kupio je čamac s dodatnom opremom. Debela spužvasta jastučasta podloga obložena kožom, privezana oko srednje klupice i postavljena na pramačno i krmeno sjedište bila je pun pogodak za višesatno iščekivanje ribljeg griza u sjedećem ili poluležećem položaju. Vjetrić nas je štipkao za obraze, ali nije ih sleđivao. Čitava je pučina bila tamo samo za nas, u svoj svojoj sanjivoj raskoši i tišini. U 6 sati susreli smo se samo s 2 ribička čamca od kojih jedan ne bi ni bio tamo da nije došao provjeriti tko mu se to mota oko dvije bove na koje je bio okačen parangal. Mene nije bilo briga hoće li što zagristi. Više sam zbog Leona navijao da se to dogodi. Ipak, sve što smo uspjeli u tih 6 sati uloviti bila je lagana prehlada. Čujte, varljivo je to zimsko sunce, a i nismo baš do kraja poslušali Leonov savjet da se obučemo ko hamburger – čitaj s više slojeva. Malko promrzli, ali sretni izležavali smo se svak na svojem dijelu čamca, ko malo jato prežderanih tuljana. Mamce smo, po Leonovoj uputi zasnovanoj na logici da se ribe dolje griju, spuštali na samo dno mora što se, po kasnijim riječima jednog domoroca pokazalo pogrešnom taktikom. Naime, one su sada na nekih 10 – ak metara ispod površine – dakle u prosjeku smo ih promašili za “pišljivih” 20 – ak metara. Ljeti su, tvrdio je domorodac, pri dnu – u vodenom podrumu gdje se hlade. Omamljeni suncem, na već 5. po redu lokaciji, odlučili smo pažnju sa štapova prebaciti na kombinaciju ugodne, tupe dremke otvorenih očiju i bacanja zabavnih besmislica.
“Čovječe, ova riba je zainteresirana za naše mamce ko Putin za mir”, primijetih.
“Ko Marko za pošten posao!”, nadoda Teo. (Marko je jedan naš zajednički, ultra lijeni prijatelj).
“Ko Marko za bilo kakav posao!”, uključi se Leon.
“Đubre lijeno, samo da je ležat i niš ne radit!”, primjećujem ponovno.
“Da, a vidi nas!”, Teo će iz ležećeg stava.
Zajednički smijeh je preplašio jednog gnjurca koji će od nas četvero jedini danas doći u kontakt s ribom. Nas su one uspješno izbjegle. Hm, ili mi njih, ko će ga znat, uostalom ko da je (to) bitno…
