…Nakon što je smotuljak papira kroz rešetke ubacio u vozačevu bolesničku sobu, umorni golub pismonoša odletio je u zagrljaj svojoj zaručnici koja ga je nestrpljivo čekala na obližnjem drvetu jasena. Ona ga iz ljubomore prati na svim njegovim poslovnim putovanjima. Ne odvajaju se jedno od drugog – golupčići. U eri elektronske pošte vozaču je bila prava egzotika čitati nečiju poruku napisanu na papiru. U podnožju je stajalo – potpis Singapurski Romi. Prenosim sadržaj pisma:
Poštovani gospodine Mirkec, dragi vozaču,
Nas petorica Kung fuj braće (kako sami sebe zovemo iz šale) svladali smo željeznog predatora na kravatu, zavezali ga istom i otputili se Tamićem prodati ga u staro željezo. S dolarima u očima čekali smo da ga izvažu. Kad smo već bili sigurni da ćemo ostatak mjeseca u zrak podići sve četiri, uslijedio je hladan tuš. Stručnjak za kemijsku analizu pristigle robe saopćio nam je da Željezni uopće nije željezni već da je sazdan od kemijskih spojeva koje periodički sustav elemenata ne pozna. Nismo za njeg dobili ni centa. U mukloj tišini sjeli smo u Tamić i tupo buljeći u cestu pošli svojoj kući na strogoj periferiji grada. Kad smo za koji dan ponovno došli s dva ukrad… oovaj nađena štednjaka, imali smo što za čuti od jednog tamošnjeg radnika. Neželjezni Željezni, kojeg smo tamo ostavili, pola sata po našem odlasku uspio se osloboditi kravate, skočiti na čovjeka za vagom (u daljnjem tekstu važni čovjek), sklupčati ga pod svoj biceps i odletjeti s njime u nepoznatom pravcu. Kasnije se ispostavilo da ga je uzeo za taoca kako po njemu ne bi pucale Singapurske protuzračne snage, poznate po tome da su lake na obaraču. Oteti važni čovjek nije ni pomišljao osloboditi se čvrstog stiska. Nije to pametno kad si na 3 ooo m visine. Odlučio se opustiti pa što sudbina donese. Željezni je tokom čitavog leta mehanički brundao: „Tuuuur, Tuuuur, Jaa voli Tuuur, ja želi Tuuur“. Nakon što se važni čovjek pobojao da će njegovo dupe uskoro doživjeti susret treće vrste shvatio je da ovaj srećom govori o geo, a ne o gej točci. Stvor se želio vratiti u Turopolje koje je očito priraslo njegovom srcu od nepoznatog metala.
Bili su taman iznad Kine kad je na horizontu pred njima osvanuo jedan ocvali hidroavion, prenamijenjen za turističko razgledavanje Kineskog zida iz zraka. Sredovječni turistički vodič sav se uživio pred mladom grupom kineskih studenata arhitekture: „S vaše desne strane možete vidjeti najstariji dio zida, a…“ .. „E a što je ovo s lijeve strane?“, prekine ga jedan student. Kad se okrenuo i ugledao letećeg željeznog stvora turistički vodič na trenutak je zanijemio. Ipak, brzo se pribrao i povratio uobičajen službeni izraz lica. Nije želio širiti paniku jer bi preveliko komešanje putnika moglo ozbiljno narušiti aerodinamiku trošnog starog aviona. Već iz profesionalne navike da u svojem izlaganju ne pravi prevelike pauze nastavio je kao da se ništa nije dogodilo: „S vaše lijeve strane je brončani kip Bude koji katkad“…, tu malko zastane tražeći pravu riječ, … „koji katkad levitira“. „Pa to je osmo svjetsko čudo!“, oduševljen je student koji ga je prvi ugledao. „Je, je slažem se, ali znate kako je, politika nije dozvolila da se po tom pitanju ugrozi status Kineskog zida, koji je također svjetsko čudo. Naprosto nije isplativo turističku pažnju sa zida koji je tu svaki dan preseliti na kip koji poleti svakih par godina. „Oh, pa kako to?“, upita student. „Ha znate Budu, njemu se ne nikad ne žuri, on bi samo lagano“, zaključi vodič, ni sam ne vjerujući da je njegova na brzinu osmišljena nebuloza toliko uvjerljiva. „Nisam očekivala da ću ikada vidjeti levitirajućeg Budu, pa makar to bio i njegov kip“, zacvrkuta jedna atraktivna studentica u minici. „Bože ovi današnji klinci su stvarno glupi“, u sebi pomisli vodič i odgovori joj u stilu nadobudnog trgovačkog putnika: „Zato vas i vodimo ovom rutom punom nesvakidašnjih prizora“
Kad je već bio pomislio da su božanstva uslišila njegove molitve da nitko ne otkrije njegovu notornu laž, „brončani kip Bude“ odluči prisloniti svoju svetu stražnjicu na jedan avionski prozorčić. Iz metalnog šupka lansira munju koja zatutnji i snažno protrese avion. „Šššto je to bilo“, već puno ozbiljnijeg lica upita atraktivna studentica. „Pa… tako valjda prdi Buda“, odsutno će vodič predosjećajući nadolazeće užase. Željezni odmiče stražnjicu i umjesto nje na prozor priljepljuje lice još uvijek živog važnog čovjeka. Čovječje lice prošarano sigama i ledom prestravi putnike i u avionu nastane kaos. Jedan putnik zavrišti: „Mamaaaa! Maaama!! Spustite rolete molim vas, molim vas!!“ Svi studenti zaglušujuće zapomažu, sudaraju se i mahnito trče jedni preko drugih, kao da u avionu negdje postoji sigurnosni izlaz u slučaju nužde. Nahranjen ljudskim strahom Željezni iz čiste vanzemaljske obijesti počne u zraku simulirati plivanje kraul stilom. Pa malo prebaci na delfina, potom na žabicu, pa na leđno. Sleđeni važni čovjek samo što se nije izbljuvao.
Za to vrijeme u pilotskoj kabini dva pilota prate novonastalu situaciju. „Vidiš rekao sam ti da sva ta priča o NLO – ima ne može biti skroz izmišljena. Previše je očevidaca među kojima smo sada i mi“, kapetan se obraća svom kopilotu, a ledena kapljica znoja sklizne mu niz leđa.
„Ne znam baš, ovo se sigurno može racionalno objasniti izbojem svjetlosti koji stvara uvjerljivu iluziju kojoj upravo prisustvujemo“, nepovjerljivo će kopilot.
„Dat ću ti ja izboj svjetlosti kad ti zaušnjak opalim. Pa dobro jesi ti lud? Avion nam juri metalno čudovište koje leti dok pliva…i obratno… a ti baljezgaš o fatamorgani!“
„Druže kapetane, ja vam ne vjerujem u takve gluposti“.
„Pa dobro, ne moraš vjerovat, samo pogledaj kroz prozor, ovaj zrakom pliva brže od Michael Phelpsa! Isuse! Objesio nam se za desno krilo ko da je štanga za vježbanje! O bože, on radi zgibove! Pa, pa srušit će nas ta tvoja svjetlost!“.
„La la la la!“, raspjevao se kopilot, prekrivajući dlanovima oči.
„Je da, ziher će nestat sad kad si prekrio oči!“, kapetan uviđa da im se ne piše dobro ako sam nešto ne poduzme. Sjetio se da je dno hidroaviona još uvijek puno vode koju su zaboravili ispustiti tijekom zadnje, lažne dojave o požaru. Privukao je ručne komande prema sebi najsnažnije što je mogao. Naglo povećavši visinu aviona našao se nad Željeznim koji se već penjao prema njima. Kad im je bio skroz blizu kapetan je pristisnuo gumb crvene boje – u skladu s političkim uređenjem Kine. Galoni i galoni vode slijevali su se po Željeznom. Čuo se dugi otegnuti krcccc!! Upalilo je! Metalnom tijelu počele su otkazivati funkcije. Naočigled je hrđalo. Željezni je bio prisiljen ne odveć nježno aterirati u polje jagoda gdje je zbog crvenih očiju danima ostao nezamijećen od kineskih seljaka. Važni čovjek iskoristio je njegovu trenutnu nemoć i pobjegao mu iz smrtonosnog zagrljaja. Vratio se na posao i sa svima podijelio ovu priču. Kako je došao do vaše trenutne adrese nije nam poznato, al’ eto, mi smo vam se odlučili javiti. Što se Željeznog tiče, kad je za par dana otkrio susjedno polje uljane repice dobrano se podmazao i žurno potrčao prema zapadu. Taj je stvarno premazan svim mastima.
S poštovanjem, Singapurski Romi
Vozač ZET – ovog autobusa odloži pismo koje mu je pismonosni golub iz Singapura dopremio u ludnicu. Gdje li se to Željezni uputio?, zapitao se i izašao na hodnik da se malo prošeta. Iz susjednog odjeljenja začu strku i vrisku. Svo osoblje i pacijenti trče u njegovom smjeru noseći užas na licima. Iza njih je… ne, ne, to nije moguće, pričinja mu se od tableta. Iza je –Željezni!… Došao je da mu zada konačni udarac! Što da radi?.. Samo je stajao paraliziran, nije se mogao pomaknuti. Željezni mu je prišao i spustio mu tešku ruku na rame. Tuur, vozi me u Tuuuur. U tom času iz svoje sobe izlijeće doktor koji je nesretnom vozaču postavio dijagnozu akutne paranoidne šizofrenije.
„Doktore, gledajte, Željezni je tu! On je tu! Stvaran je! Pogledajte! Nisam lud, ne priviđa mi se!“. Doktor ispod naočala pogleda vozača, pa potom željeznog stvora. U hodniku muk, svom osoblju i pacijentima spuštene vilice. Čekaju što će bijeloklompaš reći. Čak ga i Željezni neobično staloženo skenira. Doktor se obrati vozaču: „Ovo još nisam vidio, vi ste ili a) uspjeli nagovoriti prijatelja da izradi zbilja uvjerljivi kostim ili b) toliko ste ludi da se vaša ludost materijalizirala ovdje pred nama. „Doktore, uz svo dužno poštovanje, mislim da biste trebali zamijeniti odjeću s gospodinom vozačem!“, obrati mu se glavna medicinska sestra i demonstrativno napusti hodnik. Vozač je na sebi i dalje nosio luđačku košulju. Da ne mlatara previše rukama dok priča o bićima iz dalekog svemira koja postoje samo u njegovoj glavi, rekli su…
Kraj?
