Kad smo sišli s bicikala, lica su nam se osula grašcima znoja. Vjetar i brzina čine svoje. Sve dok okrećeš pedale, čak i za ovako toplih dana, prati te kakva-takva svježina. Čim staneš, sparina dolazi na svoje i kvasi te znojem. Zasjeli smo za drveni stol provincijskog restorana na rubu šume i otvorili jelovnike. Denis i Pop, obojica moji kolege s posla, odlučili su se za buncek, a meni se baš nešto jela riba. Nagovorili su me na smuđa kojeg dotad još nikad nisam bio kušao – kraljevsku riječnu ribu, tvrdili su. Rasle su mi zazubice dok su pričali kakvog je okusa i blago hrskav kad je dobro pripremljen.
“Ali prije toga juhicaaa. Znate da topla tekućina bolje hidrira od hladne?”, pravio se pametan Denis, ali smo svejedno popušili njegovu jušnu ekspertizu. Juha je stigla jako brzo. Dok sam ju, već opasno prežednio, požudno srkao, oblak njene pare lijepio mi se uz lice. Dvije kapi znoja izdajnički su se otkinule s čela i bućnule u masnjikavu kokošju tekućinu. Denis je veselo ciknuo:
„E zamisli da ti stalno tak’ kapa unutra. Juhi nikad ne bi bilo kraja!”
“Kaj se ne kaže jusi?”, pravim se gramatički potkovan.
“Ma jok, i jedno i drugo je točno”, poklopi me Pop pa se obrecne i na prijašnje Denisovo zapažanje:
“To bi zapravo bilo ekonomično. Jednom ju platiš, imaš ju zauvijek”
Zagrcnuo sam se pri pomisli na taj koncept vječne juhe, nagnuvši pritom čelo s kojeg je još par kapi znoja skliznulo ravno u tanjur. Iako sam se htio nagnuti unazad i pričekati da se juha malo ohladi bilo je već kasno za to. Ova dvojica su mi se, vidjevši kako sam pokrstio juhu, stala divlje smijati. Bilo je neodoljivo privlačno izvoditi taj mali znojni show za njih koji su se, u inače punom, ali tihom i uštogljenom prostoru, od srca glasno smijali i time privlačili pažnju većine prisutnih koji kao da su bili na tihoj misi. Nema ništa slađe od glupiranja kad si okružen ozbiljnima. Taj kontrast daje dodatnu čar i sad već namjerno, usred sparnog ljetnog dana držim glavu tik nad vrelom juhom i navodnjavam ju znojem (nadoznojavam ako vam je tako draže). Denis i Pop jedva dišu od smijeha dok se trudim ostati kamenog lica, vlaga s kojeg razinu juhe, unatoč konzumaciji, drži postojanom. Znam, odvratno, ali tako je to kad se uđe u žutu minutu u kojoj vrijede neka druga pravila poželjnog ponašanja. “A vid ovog, tako je ispravnih manira i uglađen”, Pop reče simulirajući neki ruralno fancy naglasak, pogleda ukipljenog na jednom tipu koji je primjetno važno sjedio u odijelu i općenito bio sav odveć predan dojmu kojeg ostavlja. Rijetku preostalu kosu zalizao je u stranu preko ćelavog tjemena, u stilu umirovljenog sportskog komentatora Bože Sušeca. Kad se obratio konobaru i naručio još jednu Fantu zacičao je poput miša kojem su jajca upala u mišolovku. Nakon toga je nazvao nekog, očito podređenog, i cijučući se ljutio na njega zbog nekog loše obavljenog posla.
“Jesi čuo lika, alo Soprano!”, Pop je nehotice preglasno reagirao tako da su ga i taj tip i ostatak restorana čuli.
“Pop, ne budi zloćko, ne izruguj se ljudima naglas. Posebno pubertetlijama koji nisu još mutirali”, Denis hini strogoću.
“Ma kakav pubertetlija, pa ima li trispet garant!”, opet zaviče Pop. Odijelasti ga je odmjerio kao da je niža vrsta, ali mog kolegu to je samo dodatno razveselilo:
“Dobro je, karma je napravila svoje, sad misli da sam poluidiot.”
“Sumnjam”, kratko će Denis.
“Šta sumnjaš, pa jesi vidio kak’ me pogled’o”, Pop je zagrizao bačenu udicu.
„Sumnjam da misli da si poluidiot. Vjerojatno misli da si potpuni idiot“, likovao je Denis ostavivši Popa bez teksta.
Mršavi konobar – dvometraš donosi nam jelo. Postavlja pred mene pečenu ribu ispruženu na tanjuru pa me upita: “Želite da vam otvorim smuđa?” Nisam to njegovo pitanje doživio kao nešto čemu bih trebao pridavati posebnu pozornost, pa sam samo pristojno odrezao: „Ne, ne hvala, budem sam“. Potom sam Denisu, s kojim sam u međuvremenu ušao u zdušnu raspravu, nastavio objašnjavati važnost dobrog i pomnog odabira veličine bicikla.
“Znate li što žene i biciklisti imaju zajedničko“, Denis napravi malu dramatsku pauzu, u želji da ga pitamo: „Što to?“ – no Pop je već bio prezauzet rezuckanjem mesa, a konobar za kojeg sam bio uvjeren da je već odlepršao od našeg stola, niotkud se poput crnog oblačka nadvio nad mene i nešto prodornije ponovio svoje pitanje: „Želite da vam otvorim smuđa?“
Denis se nije dao smesti izostankom našeg interesa pa si je sam odgovorio na pitanje:
„Pa i jednima i drugima je važno da dobro i pomno odaberu veličinu“, instantno se nacerio na vlastitu foru. Konobar što je svojim jezovitim izgledom neodoljivo podsjećao na slugu Lurcha iz Addams family zgađeno je odmjerio Denisa, no ne sasvim bez priučene ugostiteljske geste ljubaznosti i uslužnosti. Nakon što ga nitko nije počastio ni približno urnebesnom reakcijom kakvu je očekivao, Denis se, blago rezigniran, podigao od stola i otišao na wc. Uzimam beštek u ruke, gledam odakle ću prvo viljuškom penetrirati u smuđa što je jadan zalego na tanjur da bi mrtav nekome omogućio život, kadli konobar koji je ostao na pristojnoj udaljenosti od stola, taman da ga ne vidiš – a da je još tu, prozbori već poznate riječi: „Želite da vam otvorim smuđa“, znatno sugestivnije i nestrpljivije no prvi put, tonom koji ne trpi odbijanje, a koji opet, zahvaljujući iskustvu ostaje u granicama ugostiteljske uljudnosti prema gostu. Opet nonšalantno odbijam njegovu uslugu, no ne bez bojani da će mi opet postaviti to čudno pitanje: „Ne ne stvarno ne treba, sam ću.“ S neskrivenim gnušanjem u kojem nije bilo ni trunčice pomirenja s mojim odbijanjem njegove usluge svečanog otvaranja smuđa stao je tako znakovito blizu mene da je Pop za tren zastao sa mahnitim žvakanjem, zabezeknuto čekajući što će se dogodit. Konobar Lurch je odlučio otvoriti smuđa i ništa na ovom svijetu neće ga odvratiti od te njegove namjere. Ne znam o čemu se radi, možda neka trauma iz djetinjstva kad mu, usprkos upornom cmizdrenju, otac nije dozvolio da se igra smuđa, a koju čovjek sad liječi neopozivo otvarajući svakog smuđa kojeg poslužuje. Pružajući dlanove u pravcu svog tanjura u znak pristanka rekoh mu: „Otvorite ga.“
Poput psa kojem si nakon podužeg žicanja konačno bacio kost konobar Lurch je kirurški precizno rastvorio ribu i bez riječi podigao svoj poput šibe svinuti trup od stola, zadovoljan što je ipak dobio priliku rezuckati ribu i malo frustriran što ju je morao čekati. Nijemo sam ga odmjerio jer je i dalje stajao nada mnom poput ljudskog suncobrana. Samo sam čekao da mi ponudi: “Želite da vam prožvačem smuđa?”
To bi bilo krasno, da poput brižne ptičje majke, meni, svome ptiću, u podignuti kljun izriga prožvakani zalogaj. Denis se vratio za stol. Mljackali smo sve u 16 gosteći se više no ukusnom hranom, nadoknađujući divljom vožnjom izgubljene kalorije. Denis me, nakon što sam mu ispričao što je bilo dok je bio na wc-u, punih ustiju priupitao: „I tak veliš, na kraju si mu ipak dao da ti otvori smuđa?“
„Mor’o sam čovječe, da nisam – taj bi otvorio mene – iako nisam na službenom jelovniku“
„Čudan neki lik“, dodaje.
„Blago rečeno čudan“, prosipam i gucnem gutljaj Cedevite.
„Možda je to naprosto običaj u finijim restoranima, to da otvaraju smuđeve. Kaj mi klošari znamo. Ili si mu ti izgledao kao netko tko je prvi put naručio neku skuplju ribu pa mu je bilo žao da je oskvrnaviš svojim neznalačkim postupanjem s nožem“, Denis je secirao postupke konobara Lurcha.
„Aj ne seri, sumnjam da je njegov potez tako lako objašnjiv. Konobar zvan Lurch (zabavljalo me da ga tako zovem jer je u cijeli slučaj dodavalo notu jezovitosti) je lud, tko bi skužio njegove motive.“
„Ne, al’ fakat, baš je to zanimljivo“, Denis je bio fasciniran.
„Zapravo je sve to skup totalno snobovski“, uključio se Pop i nastavio: „Ko da je želudac briga kak hrana izgleda, kolko god bila lijepa na tanjuru tolko je ružna kad se spusti niz ždrijelo, čemu uopće taj trud?“
„Pa zbog civilizacijskih manira, uljuđenosti, ne, ipak smo na otmjeno mjesto došli, nije ovo pečenjara neka obična“, Denis mu odgovori.
Novopridošli mladi par, nasmijani muž i žena, sjedaju stol do nas i naručuju smuđa. Gledamo po džepovima jel nam ostalo što love da naručimo palačinke kako bi dobili na vremenu. Ma kakvi, imamo još taman da platimo sve što smo pojeli i ostavimo mršavom Lurchu još mršaviju napojnicu od 9 kuna. Počeli smo ostatke hrane na tanjuru jesti nevjerojatno sporo. Fucking slow motion hranjenje. Nevjerojatno, koliko nas je zanimalo hoće li Lurch ponoviti svoju predstavu sa smuđem…
