Malo je reći da me zatekla vijest o smrti Kobe Bryanta u helikopterskoj nesreći u kalifornijskim brdima blizu grada Calabasasa. Ošinula me snažno i neočekivano poput kakve crne munje iz vedrog neba. Ne znam uopće jesam li dostojan pisati o takvoj jednoj veličini no nešto u meni mi kaže da moram barem pokušati.
Za one koji eventualno ne znaju o kome se radi (sumnjam da ih je puno) riječ je o jednom od najvećih košarkaša u povijesti ovog predivnog sporta – po skromnom mišljenju autora ovih redaka koji je i sam bivši košarkaš – najvećem koji se pojavio nakon najvećeg Michaela Jordana – a od kojeg je Kobe po vlastitom priznanju “ukrao” i s neviđenim stupnjem podudarnosti izvodio brojne spektakularne, prepoznatljive i najvažnije – neobranjive poteze. Uzmite u obzir da govorimo o savršenom kopiranju najvećeg kojeg je ova igra ikad vidjela – no bez brige – Kobe je u puno većoj mjeri bio sam svoj nenadmašni majstor, unikat i ako baš hoćete – bolji šuter od Jordana (pazite – ovo je priznanje jednog od najtvrdoglavijih obožavatelja i apologeta nedodirljivosti Air Jordana). Osim briljantnog košarkaškog uma i umijeća, Kobe je čak i tjelesnim držanjem podsjećao na Jordana. Veže ih i prijateljstvo (odnos mlađi-stariji brat) kao i zavidan stupanj elokvencije što je po meni nezanemarivo u vrijeme kad sve češće svjedočimo sportašima koji ne znaju spojiti dvije suvisle rečenice. Kad ih već uspoređujem spomenimo tu i neprijepornu životnu mudrost koja neodoljivo zrači iz njihovih intervjua, a kojoj je, siguran sam, kumovao i trener pod kojim su obojica osvajali sve svoje NBA naslove – legendarni trener i zen majstor Phil Jackson. Svaka čast Lebron Jamesu, ali Kobe je najbolji kojeg smo imali privilegiju gledati od odlaska Jordana. Ne vjerujete mi? Pitajte samo NBA igrače – u čije bi ruke radije dodali loptu u najkriznijim momentima kad se odlučuje utakmica. Budite uvjereni – Kobe bi dobio značajno veći postotak glasova od Lebrona.
Kobe Bryant je jedini Laker i općenito NBA igrač u povijesti koji je doživio čast da mu se umirove dva dresa s različitim brojevima (8 i 24) u istoj dvorani – Steples center u Los Angelesu. Od njegovih najvećih postignuća svakako treba izdvojiti 5 NBA titula (2000., 2001., 2002., 2009. i 2010.), 18 puta sudjelovanje na prestižnoj All star priredbi, olimpijski prvak, MVP lige (2008.) 2 puta MVP finala (2009., 2010.) – godine u kojima je dokazao kako je i više no sposoban osvojiti naslov bez pomoći jednog od najvećih i najdominantnijih centara svih vremena Shaquille O’ Neala, s kojim je početkom milenija tvorio zastrašujući tandem. Koliko god da se po medijima često pisalo o neslaganju njihovih karaktera i radnih navika koje je znalo rezultirati svađama njih dvojica su na terenu itekako disali kao jedan, a godinama nakon toga bili prepuni poštovanja jedan spram drugog, svjesni da suradnja dva ultimativna alfa mužjaka ne može (i ne treba) uvijek biti cvijeće..
..Spremajući se na posao ugledao sam nemili naslov o nesreći na jednoj poznatoj domaćoj web stranici. Gledaš i skreneš pogled u nemogućnosti instantnog probavljanja mučne informacije. Na tren se opireš suočavanju sa svom težinom i neumoljivošću pročitanog. Ne vjeruješ jer ti je isprva tako lakše. Pa kako samo tako, odjednom? Nisam na ovo uopće bio pripremljen…
…Tako je to s odlascima velikana s kojima osjećaš stanovitu, pa moglo bi se reći, i emotivnu povezanost. Imaš osjećaj da ih aureola njihovih neponovljivih karijera i pozitivnog utjecaja na milijune ljudi na neki način štiti od sudbina nas “običnih” smrtnika. No, znamo to već svi, smrt ne bira svoje “mušterije”…
…S Kobe-jem je, među ostalim putnicima i pilotom, bila i njegova kćer Gianna – mlada trinaestogodišnja strastvena košarkašica.
Sav u nevjerici i tuzi nisam se mogao oteti deja vu dojmu da sam kroz vrlo slične osjećaje prolazio jednog tragičnog jutra 1993. godine kad nas je sve zadesio nagli i nikad prežaljeni odlazak najvećeg hrvatskog/europskog košarkaša svih vremena – Dražena Petrovića. Danas ujutro spremao sam se na posao, a tada, doručkujući kod svoje bake, na odlazak u školu. U devedesetima internet još nije bio u modi pa smo tu devastirajuću vijest čuli na radiju. Oba neponovljiva košarkaška genijalca otišla su u prometnoj nesreći…
S vremena na vrijeme suočeni smo s odlascima velikih ljudi kojima smo se divili i čiji su lik i djelo na ovaj ili onaj način, u ovom ili onom periodu, utjecali (i) na naše živote. Inspirirali su nas i potaknuli da se i sami okušamo u nekoj grani sporta, umjetnosti, znanosti ili u nekom sasvim desetom polju djelatnosti koju volimo, koja nam je važna. Pokazali su nam koliko se može postići ako nečemu maksimalno posvetimo svoje vrijeme i energiju, pritom se trudeći, kako je veliki Kobe Bryant volio reći, postati najbolja moguća verzija sebe. Dakako, talent je poželjan i itekako bitan faktor uspjeha, ali…ali RAD, manijačka količina rada, upornosti i posvećenosti su često ono što dijeli one koji su puno obećavali od onih koji su puno ostvarili. A po količini rada i mukotrpnog treninga sumnjam da se itko ikada u košarci mogao mjeriti s Kobe Bryantom i Draženom Petrovićem. Pa čak ni najveći svih vremena – Michael Jordan. To je potvrdio i trener Phil Jackson kad je u kontekstu količine rada Kobe-u dao stanovitu prednost nad njegovim zrakočanstvom.
Bio je vuk samotnjak u prvim godinama i neki su mu to i spočitavali – da umjesto da vrijeme zbog team buildinga provodi po diskotekama sa suigračima on radije ostaje u hotelskoj sobi u društvu video igrica. Za razumjeti je to jer hej – pa on je po godinama (došao pravo iz srednje škole na NBA parkete) bio dječak među muškarcima. Uzmite još u obzir da je došao u Lakers franšizu poznatu po ekstrakurikularnim aktivnostima igrača još od Magicove ere – čitaj razuzdani izlasci i tone žena koje su ih salijetavale na svakom koraku. Kasnije je i njegovo samotnjaštvo ustuknulo pred instinktima pravog vođe i mentora momčadi. Uz to je dakako ostao daleko najbolji igrač i strijelac ekipe.
Kobe-jevoj nevjerojatnoj radnoj etici svjedočio je i Mike Krzyzewski, kultni trener američkog sveučilišnog tima Duke i brojnih američkih profesionalnih nacionalnih selekcija. Na jednoj od reprezentativnih akcija zatekao je Kobe-a kako u tri ujutro (da dobro ste pročitali!), u doba dok su svi drugi bili u dubokom snu, trenira šut, s postotkom kojeg nije bio zadovoljan u prijašnjoj utakmici. Na jutarnjem treningu neki od suigrača bili su u šoku kad su otkrili da je ovaj već satima na terenu. Vjerujem da ne treba posebno isticati kako se Kobe na datom grupnom treningu nije štedio ni pokazivao znakove umora. Čak štoviše, prednjačio je u intenzitetu i angažmanu. U najmanju ruku očaravajuće zar ne? A zamislite ili bolje nemojte jer vjerojatno nećete naći adekvatan izraz u rječniku, kako biste opisali činjenicu da je za Kobe-a to bio samo još jedan dan “u uredu”. Pa evo kad vam bude teško u životu jer ćete se osjećati prezatrpani poslom -(primjerice uredniku Kronika VG) možda bude od pomoći sjetiti se ove anegdote.
Jesam li pretjerao sa svim ovim – po uzoru na one nesretnike koji na svaku vijest o smrti neke poznate osobe oportunistički reagiraju pretjeranim izljevom emocija na drušvenim mrežama, više motivirani brojem potencijalnih lajkova i jeftinim užitkom bivanja dijelom kolektivne pripadnosti aktualnoj temi No1 negoli stvarnom potrebom da se oproste od nekog kome su se istinski divili i uživali u njegovom životnom djelu. Nisam – jer srećom pripadam ovoj zadnjoj skupini…
P.M.S. (post Majsecov scriptum)
Kad je Kobe tek zaigrao u NBA-u 1996, meni kao tada mladom nadobudnom košarkašu malo je i smetala činjenica da se odjednom samo priča o njemu. Kao okorjeli fun Michaela Jordana bio sam u otporu, ne mireći se lako s tim da dolazi neki novi klinac da od Michaela preuzme štafetu najboljeg na svijetu. Vrijeme je pokazalo, a da se poslužim Borg retorikom iz Star Treka: “Resistance is futile”. Neki novi klinci što prve košarkaške korake prave po betonskim igralištima diljem svijeta dobili su novog Jordana. Spas u zadnji čas…
