Među ostalim i zato da bih na obilaznici mogao svakodnevno čitati ovaj natpis nepoznatog autora, toliko romantičan da mi je svaki put bed nagaziti ga džonom…
Krenuo sam trčati prije neka 3 mjeseca. Prva i osnovna motivacija bila je smanjivanje škembe koja se polako, ali sigurno počela prelijevati preko remena hlača. Dobro, bio je tu i jedan drugi razlog – lakše nošenje s očitim krajem jednog ljubavnog odnosa na daljinu od kojeg sam, sebi svojstvenom naivnošću, očekivao da će možda ipak opstati, unatoč ne baš izglednim šansama za preživljavanje. Zdravi umor i opuštenost poslije trčanja bili su toliko snažni da suu na momente mogli u potpunosti zasjeniti frustraciju nad činjenicom da sam izgubio nekog koga još nisam imao snage izgubiti. Hej, pa kako mi to prije nije bilo palo na pamet – da se proizvodnjom endorfina borim protiv ljubavnih jada? Odsad preventivno pojačavam trening trčanja čim upoznam nekog zanimljivog – za svaki slučaj štono bi se reklo…
Osim škembe bio je tu i podbradak nalik onim kakve nose one ptice pelikani – s tim da se kod njih tu radi o genetskom rješenju za lakšu pohranu ulovljene ribe, a kod mene o grotesknoj izraslini koja, da se poslužim srpskom frazom, otežava lov na ribe. Sve u svemu, jednom bivšem košarkašu, naviknutom na relativno vitku, sportsku liniju, godine (pre)brze hrane i previše sokova od hmelja donijele su svoje, čitaj: zdebljo sam se ko svinja. Narcis u meni sve je teže podnosio zadirkivanja jednog starog frenda koji ima posebni talenat da mi digne živac: “Hej stari, ak nabiješ još koju kilu dobit ćeš status novog planeta u Sunčevom sustavu.” Ili, sretne me u društvu lijepe mlade plavuše: “E Majs nije ni čudo da privlačiš komade kad imaš tako jaku gravitaciju.” “Pa no, nije do mene već do mog gravitacijskog polja. Ni same ne znaju što ih je snašlo, samo skuže da su odjednom priljepljene za mene”, prihvatio sam zajebanciju na svoj račun, samo da mu ne pružim tu slast da me vidi iznerviranog. Plavojki je bilo neugodno jer je osjećala da nešto mora reći i koliko god me pokušavala utješiti da sam visok i da se to toliko na meni ne kuži, znao sam da to govori više iz želje da me ne povrijedi no što je stvarno tako mislila. Čak i kad su nečiji komentari na račun mog izgleda bili dobronamjerni i bezazleni, premda to nisam pokazivao, bio sam uzdrman jer odjednom sam iz komforne pozicije lika koji se godinama naslađivao ismijavajući tonažu svojih ugodno zaokruženih frendova, prešao na tu drugu, loptastu stranu.
Voda mi je bila došla do grla, spojenog s već spomenutim pelikanskim podbratkom. Nešto sam morao poduzeti jer ulazak u klub stokilaša, klasičnih domaćih trutova sa šlaufom u ofsajdu, nije bio opcija – bar ne ona s kojom bih se mogao pomiriti. Ne želim da me ženske gledaju ko nekoga s kim bi one stvari u krevetu bile popraćene njihovim glasnim zazivanjem svevišnjeg, ali ne zbog moje božanstvene izvedbe, već iz straha da ne ostanu prignječene… …Prvo sam na guglu pronašao informaciju o tome kako se može smršaviti brzim hodanjem. Odlično! Pa to mogu, ionako puno hodam – premda za vidljivije rezultate nije svejedno kojim tempom to činite. Nakon dvije odrađene utrke trekinga na otoku Krku koje sam većinski prehodao (svaka po 15 km) i nakon što sam počeo primijećivati prve znakove topljenja sala, počeo sam ovom sportu posvetićivati sve ozbiljniji dio svog slobodnog vremena. Odlasci na goričku obilaznicu postali su sve češći, gotovo svakodnevni, dok se broj mojih odlazaka u birtiju smanjivao i to iz dva razloga. Zbog osjećaja velikog spokojstva nakon treninga imao sam sve manju potrebu ići na pivu, a i bilo mi je žao broj tako teško potrošenih kalorija odmah povratiti pijančevanjem.
Poznanici su mi svako malo trubili iz svojih autiju srečući me na mojim sad već poslovičnim osvajanjima obilaznice. Kad bi se poslije negdje sreli izrazili bi divljenje mojoj upornosti i rekli da sam smršavio, a meni je to jako godilo iako je prvotni motiv mršavljenja sad već bio nadopunjen fizičkom potrebom, gotovo ovisnošću o brzom kretanju na svojim nogama. Taman kad bih umislio kako to meni sve super ide, dogodile bi se situacije prijekopotrebnog spuštanja na zemlju, poput ove – frend Vule prolazi pored mene autom prilikom mog uspinjanja na nadvožnjak prema Gradićima. Nazove me i kaže da pogledam prema cestu gdje je ostavio otvorena zadnja vrata, da slobodno uletim jer izgledam kao da me netko ganja, a ja bježim u agoniji..
..Nakon dva mjeseca tijelo je iz faze već prilično brzog hoda spontano krenulo trčati. Nije se tu mene nešto ništa posebno pitalo – srećom jer bih vjerojatno odmah smislio 20 razloga protiv. Ispočetka je trk trajao maximalno nekih 400 – 500 m nakon čega sam, poprilično krepan i jedva dolazeći do zraka, morao stati i vratiti se hodanju – i to vrlo sporom jer kad staneš s trčanjem shvatiš da ni brže hodanje više nije lako jer uzima svoj energetski danak kojeg u tom času nisi spreman isporučiti. Polako su te distance rasle i nakon nekog vremena trećinu obilaznice mogao lelujavo otrčati, a ostatak hodati. I tada, na jednoj svojoj svirci, upoznao sam Marinu, mladu udanu damu koja se već godinama vrlo ozbiljno bavi trčanjem. Kako smo se sve češće bili čuli dogovorili smo i prvo zajedničko trčanje. Ona je naravno došla sa spremnim trkačkim programom i to ujutro – na tašte (varao sam pojevši dva jaja). 4 puta po 8 minuta trčanja. Činilo mi se na prvu “pis of kejk”, ali… Jedan sam od one već polako izumiruće vrste likova koji bi s treninga radije bili preveženi na groblje nego priznali dami da ne mogu (iz)držati njen tempo koji je btw bio prilično nizak, ali je za početnika poput mene taj izdržaj od 8 minuta konstantnog cupkanja bio izuzetno izazovan i naporan. I to još 4 puta zaredom!
Nikad kraja ovom, nikad kraja ovom! Kolko još ženo?! Kolko još?! O kako te mrzim?! O kako te mrzim?! Šta je meni ovo trebaloool?!!!, tutnjalo mi je kroz glavu zadnjih minuta trčanja, ali sam dakako sve te patnje mladog Frikeca prešućivao jer je zadnje dostojanstvo, koje sam još imao, bilo prikriti vlastitu fizičku nemoć…
“Nadam se da nemaš problema sa srcem?”, polu zabrinuto, polu da me podbode, rekla je Marina vidjevši da hropćem, blijed ko krpa. “Samo kad tebe vidim.”, pokušao sam mangupskom forom neutralizirati porazan dojam kojeg mora da sam na nju ostavio, premda, vrijeme će pokazati, moja buduća trenerica vidjela je nešto u meni što ni sam nisam vidio…
Nastavak u sljedećem broju frikovanja…
