U položaju skijaša na skakaonici, u ovom slučaju izmetaša na kakaonici, obavljao sam svoje biološke dužnosti u jednom javnom wc-u, budno pazeći da dupetom slučajno ne dotaknem wc školjku. Netko prije mene tako se sotonski olakšao da su dokazi njegove crijevne radinosti bili i tamo gdje im je i tamo gdje im nije mjesto. Nepoznati konceptualni umjetnik očito voli neposredan kontakt s publikom pa nije za sobom pustio ni vodu, a kamoli četkom otklonio tragove svog guznog zločina. Onaj tko u wc kabinu ulazi poslije njega ima dvostruki problem: kako suzdržati nagon za povraćanjem i kako se pomiriti s činjenicom da će u očima svog sljedbenika postati glavni osumnjičeni za nedjelo koje nije počinio. Zašto nisam otišao u neku drugu kabinu? Zato što su sve osim ove, čudna mi čuda, bile zauzete. Prije no što sam spustio hlače, nakratko sam izašao iz kabine, duboko udahnuo kol’ko tol’ko svježi zrak, a onda se sjurio nad školjku kao da želim ovladati disciplinom – kenjanje na dah. Oh, kako li je samo predivan bio trenutak kad sam otkrio da mi kapacitet pluća nije dostatan ni za pola te utrke – gurnuo sam nos u majicu i pokušao misli odagnati što dalje od svoje nezavidne situacije.
Razmišljao sam što bi mogla značiti ta kratica WC? Prvo slovo je W. Hm? Da nije možda
Welcome? Ma je, sto posto je, šta bi drugo moglo biti? Drugo slovo je C? Hmm? Welcome…Welcome to…“Welcome to Croatia!“, umalo sam naglas podijelio svoje otkriće s
ostalim seračima iz susjednih kabina. Zanesen nad svojom forom koju bi najradije podijelio s publikom omaknuo mi se poduži, glasan i praskovit prdac. O šupče izdajniče!
„To majstore!“, izdere se netko. Nakon sekundu i po napete tišine krenulo je, prvo
prigušeno, s krajnjim naporom odrezano, a onda sve duže i duže, da bi se naposljetku
prelomilo u gromoglasan smijeh svih prisutnih. Fenomenalno, ne samo što su svi čuli, sad
sam postao i predstava, događaj! Još samo fali da me, ko u Zvjezdanim stazama, teleportiraju na neku pozornicu gdje ću pred milijunskim auditorijem do kraja izvesti svoj mali prljavi performance. Nakon što me uslikao neki bi hejter iz prvog reda u svom facebook statusu, pokraj fotke napisao: „Koji drek od predstave“. Pritom bi se zlurado cerio svojoj domišljatoj igri riječi.
Još samo da se wc-om zaori aplauz svih prisutnih i doživljaj nastupa je potpun. Znate već i sami, kad čovjek sjedi na wc-u neugodna mu je svaka, pa i najmanja vrst povezanosti s
ljudima, a o javnom nastupu da i ne govorimo. Naprosto ne želiš, osim u iznimnom slučaju kad si s prijateljima na nekom razuzdanom tulumu, usrane guzice ulaziti u socijalne kontakte. No ovo se pretvaralo u najgnjusniju moguću verziju big brothera. Između zamišljanja još gorih scenarija od ovog, valjda da si olakšam situaciju sviješću da je moglo biti i gore, čujem kako ostali kabinci sve glasnije međusobno pričaju. Raskokodakali se, povezani (njima) opravdanim razlogom za druženje. Još pritom „nesebično“ dijele jedan s drugim kako im ide. Nakon što se iz moje kabine začulo „Buć!“, jedan od njih, kao da je samo čekala mrcina, zapjeva poznati refren Željka Bebeka: „Da bog da te voda odnijela!“. Spektakl, urnebes, ori se smijeh – ovo više nije javni wc, čak štoviše, ovo je zabavni park, komedija crem de la crem! Osim smijanja čujem i prijedloge kako će se zvati ova naša pukom slučajnošću okupljena bratija: „Raspjevane guzice“, vikne prvi pa u čast svoje ideje i u slast zabave baritonski propjeva kroz stražnji otvor što svi razdragano dočekaše i pridruže mu se kao da se natječu tko će glasnije i originalnije. „Guzni orkestar, guzni orkestar, viče drugi samodopadno. „Guzna filharmonija“, melodično će treći. „E a znate kako se zove voditelj ovog našeg showa?“ Kako?, svi u jedan glas pitaju. „Tariguz Filipović dečki, Tariguz Filipović“, ponovi im ovaj ponosno, očito, očekujući frenetično odobravanje nasumično okupljene sljedbe. „Eeeee Tariguzeeee, hehehe“, zaorilo se improviziranim zabavištem.
Odlučio sam sjesti na školjku, šta me briga, ne mogu više, noge mi se tresu od napornog
položaja polučučnja. Slušam ciku oko sebe i razmišljam kako je čovjeku malo potrebno za
sreću. Smekšao sam se. Gotovo da sam bio dirnut što sam svojim nesvjesnim tjelesnim
mehanizmima, čistom snagom prirode, uspio pokrenuti toliko oduševljenja u ljudima. To što je sve bilo nehotično nije umanjivalo moj užitak. Sva neugoda od maloprije pretvarala se u željno iščekivanje što će mangupi sljedeće smisliti na moj račun.
Što će biti kad jedan za drugim iziđu iz svojih toaletnih kapsula? Hoće li se praviti da se ne poznaju jer takvo pobratimstvo lica može postojati samo ovdje, u tajnosti njihovih identiteta, ili će jednog dana, zajednički okupljeni uz roštilj, ozarenog lica pričati svojim unucima kako i gdje su se upoznali i uživati u iskrenom cerekanju malih fakina? Hoću li ja, kao glavni uzrok njihovog zajedništva, zadobiti status zagonetnog božanstva kojeg će obožavati ta novopečena sekta?
Tko zna, možda i osnuju stranku i nazovu je WC. Bez ikakvih lažnih ukrasa i obećanja, samim imenom jasno će i bez srama svima reći o kakvoj se vrsti političkog djelovanja radi. Tko zna, možda narod prepozna priliku i prvi put na vlast dovede političku opciju koja ne sere previše o svojim stvarnim mogućnostima i motivima, ali zato pokušava izvući maksimum veselja i dobrobiti iz ovog općeg sranja…
