Svima nam je današnjica postala sumnjiva u svojim brojnim segmentima. Sve je nekako digitalno i light – ne samo Coca-Cola i jogurt, već i ljudske emocije i odnosi. Međuljudska komunikacija je prigušena i dozlaboga umjetna, nerijetko i bojažljiva. Kad netko onako „zdravo seljački“ nadglasa zvučnike dok iz sveg grla priča za susjednim stolom u Dobrom danu, svi gosti se za zanimanjem okreću ne bi li bolje promotrili tog neandertalca. Jedinstvena je to prilika da vide jedan od zadnjih živućih primjera te, vjeruje se, davno izumrle vrste. Mladi poduzetni student menadžmenta poslovne sigurnosti već njuši lovu dok krišom u mobitel utipkava kontakt ravnateljice muzeja Krapinskog pračovjeka: “Halo, jesam dobio muzej? Što kažete na to da postojeći arsenal proširite sa izložbenim primjerkom od krvi i mesa? Pridoda ovakve više ne proizvodi, ovo je vaša velika šansa“, potiho, ali odlučno iznosi ravnateljici svoju ponudu ne odvajajući pogled od svoje prethistorijske mete.
Emocije nisu u modi. Ne samo to, oni koji ih pokazuju postaju predmetom zgražanja i sprdnje. Čak postoji i kategorizacija za njihovo stanje – emo. Kad bolje razmislimo, da su roboti u stanju ljudima davati nadimke vjerojatno bi ih sve ponazivali emo, uz neizbježni dodatak rednog broja. Emocije su ona ljudska značajka koja robotima najviše upada u oči, baš zato jer je sami ne posjeduju. „Vidi ovog debelog Ema 248, opet je tužan jer su mu stavili premalo majoneze u sendvič“, dobacivali bi si međusobno i potom, bez ikakve promjene na svojim limenim licima, u glas dreknuli „LOL“. Nisu roboti krivi što su bezosjećajni. Kod njih je to biološka, pardon, mehanička zadanost. Naime, robot koji plače riskira trajno zatajenje sustava. Suze su voda – element koji šteti i stoga ga nije preporučljivo proizvoditi. Kako je krenulo, robot će se pokazati kao krajnji stupanj čovjekove evolucije. Kakva medicina, šamani i tablete. Svi će psihofizički problemi nestati kad žile i krv zamijenimo žicama i strujom. Dotada, pokušat ćemo se bezličnom izgledu robota što više približiti botoxom. Kad si ga ubrizgaš sve da hoćeš ne mo’š više ni mrdnut mišićima lica – jackpot za igrače pokera i sve ostale kojima pokazivanje osjećaja ne ide u prilog. Ne kužim samo zašto ga neki glumci koriste? Problem s botoxom je taj da je, unatoč mladolikom izgledu bez roka trajanja, životni vijek i dalje podložan zakonima prirode. Zato je bolje do kraja se pretvoriti u robota – za one koji vjeruju samo u ono što vide golim okom to je ujedno najpouzdaniji način da se osigura život vječni. Amen.
..Danas je mnogo ljudi koji su isisani svojim poslovima i životom općenito. Utopljenici što ni ne znaju da se dave ili si to (još) nemaju snage priznati. Krpaju taj svoj izbušeni brod, ali dok napola zakrpaju jednu, pojavi se već pet novih rupa na trupu, a oblaci najavljuju novu oluju. Kad ih netko pita: „Kak si““, najčešće kažu: „Dobro“ ili „Evo, ide“. Šta će jadni drugo reć? Znaju da ne smiju otvoriti dušu i istrest’ sve što ih muči jer bi im odmah pozvali hitnu i pravac „Vrapče“. Svi bi bježali bi od njih glavom bez obzira i upirali prstom – to je onaj luđak koji iskreno odgovara na pitanje „Kako si?“. Ljudi imaju previše svojih problema pa gube kapacitet za slušanje tuđih..
..Neki pak misle da nešto nije u redu s njima jer ne uživaju u onom životu koji im je (ne sjećaju se više točno od koga) preporučen kao najbolji. Koji je programiran, za njih zacrtan kao aksiom u čiju istinitost ne treba sumnjati. Valja samo izdržati do slijedećeg pijančevanja koje nudi slatki predah od briga, pa opet isponova. Svoj život nose kao teret. Svoje snove kao da švercaju sto kila marihuane preko granice. Njihovi snovi odavno su razbijeni o hridi realnosti pa sad, pretvoreni u zapuštene olupine djeluju kao zlosretna opomena. Treba je brže bolje maknuti s plaže dok je još nitko nije ugledao. Vođeni su principom – od toga da u nečemu nisam uspio gore je jedino kad to i drugi primijete – zato ću se praviti da nisam ni htio uspjeti. Ono malo snage što im žrvanj života ostavi utroše u ubijanje ono malo preostale volje da nešto promijene. Boje se da je već prekasno ili su preumorni i prekomforni da se suoče s teškoćama jednog takvog izazova. Radije se apatično prepuštaju ružnom krajoliku i klimi u kojoj baš i ne uživaju, ali im je barem sve već više-manje poznato – naviknuti su, poznate su im neke krivine i kratkoročna utočišta.
Svi već shvaćaju i osjećaju da nešto gadno ne štima s današnjim ljudskim svijetom, da mu treba opsežan sistematski pregled, postavljanje dijagnoze i preporučena terapija. Samo, tko će tog klipana s opsegom struka od 40 000 kilometara natjerati da se popravi? Tko je taj koji zaslužuje postavljati kriterije za dobro i loše? Artikulirati problem nije lak zadatak. Previše je međusobno sukobljenih ideja i interesa, maglovitih uzroka te otrovne baruštine u koju smo svi uronjeni i još maglovitijih rješenja za njeno čišćenje.
Naša hladnoća nije naše prirodno stanje, ona je neželjeni, ali logični odgovor na hladnoću svijeta. U nenormalnim životnim uvjetima nije ni normalno ostati normalan. Osjećati se bolesno možda je i začudni pokazatelj preostalog zdravlja i vitalnosti. Nije mi dobro, dakle, možda još ima nade za mene…
