“Majs, pa kak ti se još da ulagat u spotove i općenito bavit muzikom? Nema tu ni para ni slave – okani se ćorava posla. Radije štedi za stan i auto ko i svi normalni ljudi tvojih godina.”, znali su mi nekad neki, možda čak i dobronamjerno, reći. Gledano iz njihove perspektive vjerojatno su u pravu. Danas, u ova kapitalistička vremena u najmanju je ruku luckasto, da ne kažem idiotski i posve luzerski ulagati lovu u nešto za što si više manje siguran da ti uloženo ni blizu neće vratiti. Niti s bendom Mel Camino u zadnje vrijeme imam svirke, niti su one nešto izdašno plaćene kad ih imamo (nemamo baš neku fan bazu koja bi nam omogućila da od nje (pre)živimo), niti od vrćenja na radiju i telki kao autor dobivam nešto više od toga da godišnje na knap pokrijem 2, 3 mjeseca režija. Ekonomski gledano ne morate biti matematički genij da shvatite kako se nije pretjerano uputno upuštati u projekt kod kojeg troškovi znatno premašuju prihode – i tako već godinama. Točnije od daleke 2006 i nekih 150-ak koncerata i 4 albuma od tada. No eto, nepopravljiv sam idealist (u kombinaciji sa jakim realistom što je garancija svakodnevnog živog showa u glavi), živim i dalje za pisanje i muziku i volim ta svoja dobrovoljna financijska samoubojstva.
“Svejedno Fri(k)če – nisi normalan!”
“Pa nisam se ni hvalio da sam normalan.”
Drugo, od malih nogu pisanje i rad na muzici doživljavam kao svoju misiju, s malom pauzom puberteta kad sam kao nadobudni košarkaš nošen hormonima mislio da je pisanje pjesama za curice. Pjesme koje pišem i uglazbljujem moji su auti, kuće, moja djeca. Baš iz tog razloga, jer su mi to djeca, lakše izdržim i one katkad mučne faze svakog “roditeljsko-pedagoškog” stvaralačkog rada u grupi gdje uz brdo pozitivne energije i dobre šljake ima i neizbježnih neslaganja u karakterima, viziji finalnog proizvoda, svađa, infantilnih natezanja svih vrsta i namjena itd. Ja prvi nisam uvijek najlakša osoba za suradnju. Znam biti itekako težak i zajeban i vjerojatno sam zadnji koji bi se trebao na bilo što po pitanju suradnje žaliti no, znate kako je, muzičari – ako su doista pravi, imaju snažan ego kojeg nije uvijek lako staviti na stranu da bi se ekipa održala zdravom i “posao” napravio do kraja.
Opsjednutost je u biti jedini način da se “posao” obavi do kraja. Kako drukčije izdržati činjenicu da ćeš ponekad “prenoćiti u vlažnom rovu pod kišom granata”. Naprosto, lako je kad sija sunce prvotnog zanosa nad pjesmom koju upravo (g)radite na probi. Sve je divno i krasno, nova friška ideja iz svih izvlači ono najbolje, u transu se sviraju varijacije na temu ta 3, 4 akorda i imaš onaj predivni nadobludni osjećaj da si uhvatio hitčinu koju naprosto moraš podijeliti sa svijetom. Krenuti u “šarafljenje”, složiti se oko svih dijelova aranžmana, početi sa snimanjem, instrument po instrument, prići što je najbliže moguće onom zvuku kojeg si u toplom krevetu sanjao u pola 3 ujutro – e tu već znaju početi problemi i test predanosti i izdržljivosti/ustrajnosti. Ali ljudi, nakon što ju konačno zgotoviš i pustiš si ju na najbolje zvučnike koje imaš – one u autu i, jer te preplavila toplina zadovoljstva, krene ti suzica na oko koju jedva susprežeš dok u gužvi stojiš na semaforu…
…Uglavnom, da ne duljim (kažem nakon što sam po svom običaju oduljio) i ovaj je singl, ako svemu navedenom dodamo još i brojne druge zavrzlame te odgode termina rada na pjesmi/spotu zbog korone i poslova koje radimo da bismo u međuvremenu preživjeli, dobrano iscijedio i našu volju i vrijeme i neka je!
“Majs, rekli smo ti, ti nisi normalan, prođeš Ilijadu i Odiseju zbog pjesme koju će čuti 50, 100 ljudi u najboljem slučaju? Čovječe, to se ne isplati!”
“Financijski najvjerojatnije ne, ali ja se ovim ionako nikad nisam bavio zbog love. Da bi nju i nešto malo slave odbio – naravno da ne bi, ali i bez toga držim da se gospođom muzikom isplati baviti. Iz nekih drugih, sasvim šašavih, ali bitnijih razloga…”
Do (skorog) slušanja
