Ovaj put neću pisati velike uvode jer:
- za Mirnu od svih riječi koje bi mi mogle pasti na pamet ionako puno opširnije, čim ih pogledate, govore njena umjetnička djela – koja za jednu 25–ogodišnju djevojku zrače ne samo iznenađujuće visokim stupnjem zrelosti već i neospornim majstorstvom koje će, pomalo zastrašujuća pomisao u najpozitivnijem smislu te riječi, još samo rasti u nadolazećim godinama njenog predanog rada
- iz intervjua kojeg smo napravili, već pogađate – u nekom toplom kutu Dobrog Dana, sama je odlučila složiti, po mom sudu, vrlo iskren i nadahnjujuć tekst o samoj sebi, čime je autoru ove kolumne nemalo olakšala posao J Zakoračite u svijet ove skromne i tihe umjetnice koja je istovremeno već tu i tek dolazi. Ukoliko će ovaj ili bilo koji drugi grad imati imalo sluha za (n)ovo ime na kiparskoj sceni, ne bih se nimalo čudio da ćemo kroz koju godinu šetati trgovima s kojih će nas promatrati lica isklesana Mirninim rukama…
…Umjetnost sam odabrala još kao mala. Ili je ono odabralo mene, još nisam sigurna. U svakom slučaju, od svih grana umjetnosti koje postoje, uvijek su mi ruke nekako tražile materiju od koje mogu nešto napraviti. Moji roditelji su to ubrzo prepoznali i upisali me na kiparske radionice koje sam pohađala redovno uz školu i judo. Nerijetko me ljudi pitaju, judo i umjetnost? Kako je to dvoje spojivo? Da skratim odgovor koji bi mogla razvezati na sto stranica – judo je bio za moje tijelo, a umjetnost za dušu.
Um bi trebala biti škola, ali često tako nije bilo. Umu je potrebno da razmišlja ”sam za sebe”, a ne onako kako mu se kaže da treba razmišljati. Ali to je isto tema za još kojih stotinjak stranica. Uspješno održavajući tu disciplinu uma, duha i tijela kroz osnovnu i kasnije školu primijenjene umjetnosti i dizajna, disciplina se pomalo počela gubiti, kao i moja ravnoteža u svemu tome. Vjerujem da se svakome dogodi jedan trenutak gdje čovjek zastane, i počne sebi postavljati pitanja koja se prije bojao pitati.
I onda naprosto se prestaneš žaliti, shvatiš da si sam stvaraš svoj put i svoju radost,sve je to u tvojim rukama, ti samo trebaš donjeti odluku. I tako je i bilo. Onda polako stvari počnu sjedati na svoje. Sada kada gledam unazad na taj period, jasno mi je da se morao dogoditi. Kako bi inače znao da ti je dobro u životu, ako ti ponekad nije loše?
Sva ta iskustva, sada su samo to, iskustva, a ne traume. Kao nedavno diplomirana magistrica kiparstva, mogu pogledati svoj studij sa smješkom i zahvalnošču jer mi je donio puno svega. Danas, imam druge borbe koje me čekaju. Živjeti kao umjetnik, financijski nije baš isplativo, zato sjedimo u birtiji gdje radimJ. To me ne obeshrabruje, jer sam dobila priliku raditi manje sati ovdje, a više sati posvetiti onome što volim. To je jedan proces, u koji treba ulagati energije da bi procvao. Ako znaš što želiš, i to je tvoja istina o sebi, ustraj u tome i dogodit će se.
Dosad sam imala jednu samostalnu izložbu ovdje u Velikoj Gorici u pučkom otvorenom učilištu, i izlagala na nekoliko grupnih izložbi. Još za vrijeme studija sam držala privatne likovne radionice za djecu svih dobnih skupina, a sada uglavnom radim razne narudžbe od slika na platnu i zidu, portreta, skulptura pa do pozivnica za vjenčanja, ilustracija i stripova i drugo. Ne želim se ograničavati na jedan medij i jedan obrazac skulptura ili slika, ako osjetim mogućnost za nečim puno većim. Razmišljati, rasti i mjenjati se, to mi je cilj. A kako to sve postići? Pročitala sam jednu jako dobru rečenicu… ”Ova dizanja iz kreveta u pet ujutro će te pretvoriti u legendu”.
Pa krenimo onda s time J
