Ni najveći umovi u povijesti nisu uspjeli izumovati, ni najveće intuicije razotkriti je li naša sudbina unaprijed određena, da je li i u kojoj mjeri plod naše slobodne volje u kombinaciji s više ili manje nepredvidivim vanjskim socio-političkim uvjetima ili je, kao što neki oprezniji predmnijevaju, istina negdje na sredini spomenutih polova – sadržeći istovremeno karakteristike ovih međusobno pobijajućih teorija.
Sjedio sam sa najboljom i najljepšom djevojkom na svijetu (hommage Kishon-ovoj najboljoj supruzi na svijetu) u jednom bircu zvanom “Kvart” (gdje bi bolje bilo sjesti Friku iz kvarta) i pričao o tom vječnom pitanju koje potiče čovjeka na gorljivo promišljanje i pokušaj da se prodre u taj više no nepristupačni predio. Unatoč svjesnosti da je svaki pokušaj odgonetavanja te vječne zadatke unaprijed osuđen na propast ima nemalog užitka u toj igri, u benignoj bahatosti da se otisne na put bez obzira što se unaprijed zna da nas on neće dovesti do željene destinacije. Naprosto, ima nekog perverznog užitka u izvijanju vrata sa željom da se barem na časak nalukne preko tog visokog planinskog masiva, da se uđe u boksački meč u kojem nas kao izazivača iz suprotnog kuta prezrivo promatra ultimativni šampion – King Kong koji će dozvoliti da damo sve od sebe, a onda nas zauvijek uspavati običnom čvrgom.
“Ponekad imam osjećaj da se sve događa s nekim davno zapisanim razlogom. I ono dobro i ono loše. Čak štoviše i za ono loše katkad predosjećam da u sebi krije klicu nekog budućeg dobra čiji se jasni obrisi u datom trenutku još ne naziru.”
“A što ako to dobro nije dobro za tebe?”
“Kako to misliš?”
“Pa što ako je to loše samo i isključivo loše no ti, u nedostatku snage da ga prihvatiš, samu sebe uvjeriš da je loše zapravo dobro, a kako bi lakše s tim lošim živjela. Mislim, ako je tako, nije to ništa sramotno. Ljudi često nemaju želuca vidjeti stvari onakvima kakve one doista jesu. Na sve gledaju kroz koprenu, filtar vlastitih iluzija. Od izravnog suočavanja sa svojim demonima lagodnije im je opravdavati ih kao zamaskirane anđele. Možda čak, oni duhom pronicljiviji, drže da su tom naivnom i ustrašenom gestom dovoljno nahranili demona da im ovaj ne uradi veći problem od onog koji je već započeo. No on se neda prevariti i zaustaviti niti hinjenom niti autentičnom naivnošću i nevinošću.
“Ne, nego da ih se toliko bojiš da u njima želiš vidjeti anđele. Potiskuješ duboko stvarnu sliku u želji da se nikad ne zagledaš u to zastrašujuće lice. Ipak pred nekim unutarnjim očima ona se nikad ne može do kraja sakriti.”
“Da, pa, u zadnje vrijeme doduše dosta loše spavam.”
“Eto vidiš.”, odrežem bez prevelikog uzbuđenja – da sakrijem koliko mi je doista drago što sam ovako na blef pogodio njene karte.
“Ipak ne vjerujem da je unaprijed zapisano sve.”
“To što ti u to ne vjeruješ ne dokazuje ništa.”
“To si u pravu. No daj da pokušam objasniti.”
“Ajde, objasnite profesore.”, laskajući mi mazno reče i zatrepće okicama, valjda u namjeri da me svojim ženskim šarmom razoruža i natjera da počnem pričati gluposti. To bi je, kao i svaku koketnu djevojku, ako ne više, a onda barem jednako zabavilo kao da joj iznesem najuvjerljiviji dokaz o (ne)postojanju nečeg takvog kao što je zapečaćenost sudbine.
“Ne mislim da je sudbina nužno određena vanjskim faktorima, nečim što je daleko od nas – nekim drevnim zapisom iz misteriozne knjige koja od pamtivijeka savršeno preslikava sve buduće puteve ljudske.”
“Sladak si, sve buduće puteve ljudske. Zvučiš ko neki svećenik.”
Mogao sam to u tom momentu i biti i ne biti. Strast da se objasnim bila je u tom trenutku jača i od znanja se nije baš uputno pred najljepšom ženom na svijetu doimati poput svećenika. Hm ili možda i jest jer su to neslućeni dodatni “bodovi”? Ha tko bi ga više znao. Bilo kako bilo, morao sam impresionirati sebe, ne nju (što posljedično može čak biti i bolji put da se ona impresionira).
“Naši karakteri, naše životne okolnosti, primjerice, ta u njima je više odrednica sudbine nego u bilo čemu drugom.”
“Ali otkud karakter i okolnosti. Misliš da su razvoj spontanih događaja u životu?”
“Pa ajmo reći da dijete rođeno na otoku ima znatno veće šanse postati ribar od primjerice klinca rođenog u Zagorju.”
“Koji pak ima znatno veće šanse postati ljubitelj dobre kapljice od potonjeg?”
“Pa dobro, mislim da je veća šansa da će otočanin u odnosu na zagorca postati ribar nego zagorac alkos u odnosu na otočanina.”
“A dobro, da. Joj kaj si tak ozbiljan? Ideš mi na živce.”
Imala je tu navadu da svaki put diskusiju u kojoj bi počeo dominirati pokuša obezvrijediti time da proglasi smiješnim moj trud oko teme. Ovaj put odlučim ne dopustiti joj da me time obeshrabri. Odlučim da ću, ako ne zbog njenih, a ono zbog vlastitih očekivanja od samog sebe, nastaviti.
“Ako je sve unaprijed određeno u tom slučaju ne postoji čovjekova slobodna volja. To je vrlo opasno učenje jer bi se tada svaki ubojica, kriminalac, silovatelj mogao legitimno (o)braniti argumentom da nije on glavni uzrok svojih nedjela već neumoljivi zakon (pred)određenosti pred kojim je on, kao i svatko drugi, nemoćan. Sva vrijednost nečijeg pridržavanja normi morala tada bi pala u vodu jer bi odjednom jedina superiornost moralnih nad nemoralnima počivala na tom da je njima suđeno biti moralnima, a ovima ne. Što bi dotične pralo pred zločinima prilikom izvršenja kojih su oni bili samo marioneta u rukama nevidljivog lutkara.”
“Hm, pa možda si u pravu. Ali to što sve to toliko grozno zvuči ne znači da upravo to nije i istina. Da mi naprosto nismo odgovorni za svoje postupke.”
“Ne vjerujem u to. Pa čitava civilizacija počiva na tome da su se ljudi pokušali kultivirati i biti bolja verzija njih samih.”
“Pih, civilizacija. Gdje nas je to dovelo? Do gnjilih urbanih legla anksioznosti, depresije i beznađa.”
“Hm, to što oni postoje ne znači da samo oni postoje.”
“Nda, ali prevladavaju.”
“Hm, jesi sigurna? Pogledaj oko sebe. Ja vidim i dosta sretnih lica.”
“Da dobro – to je sad tak slučajno ispalo. Iznimka koja potvrđuje pravilo.”
“Slučajno? Daj se odluči – stvari su unaprijed određene ili nisu, jer ako jesu – slučajnosti ne postoje.”
“Joj dobro mister pametni. Kaj ne odeš u školu klincima predavat nego mene tu gnjaviš.”
“Gle, mislim da naše misli više nego bilo što drugo kreiraju našu budućnost – naš mikro kozmos. Pustimo sad znanstvene dokaze – nema mjernog instrumenta za to, ali osobno imam bezbroj primjera da sam svojim mislima ili sanjarenjima prizvao puno toga u svoj život – i dobrog i lošeg. Ali ja – ja sam tome bio kreator.”
“Kao na primjer?”
“Pa evo, tebe sam prizvao u svoj život”, svidio mi se prizvuk romantike u toj izjavi.
“Pih, to ništa ne dokazuje. Tko zna tko ti misli i snove postavlja u glavu, a da ti misliš da si to ti. Zato, zlato…Zlatko (smije se) opusti se, ne moraš biti netko i nešto, pa što ako propadneš, nestaneš, nenadano umreš, misliš da je nekog briga?…Ček psst stara me zove. Halo mama!”
Užasavao me taj njen nihilizam, odanost nepokušaju da se nešto pokuša napraviti od samog sebe jer ionako ništa nema smisla ni trajne vrijednosti niti postoji istina za koju bi se isplatilo poginuti. A opet, bilo je u tome neodoljivog šarma prepuštanja osobnoj dekadenciji i “go with the flow” stavu. U lakoći opijumskog rasterećenja kojeg krije nebriga o sutrašnjici. O propasti slatka – baš si dobra za Zlatka. Je li to uopće bila propast ili zapravo uspjeh netrčanja za uspjehom? Naravno odgovor na to pitanje ovisi o nečijoj perspektivi…
Više od tog što me prekinula u času kad sam bio uvjeren da podastirem snažan dokaz u prilog tome da je čovjek gospodar svoje sudbine iživciralo me to da je, onako lakonska i bez prevelikog naprezanja, njena tvrdnja zvučala kao nešto što bi lako moglo biti istinito.
Naš privatni sat filozofije završio je prisilom odlaska u kupovinu kaktusa. Ja – veliki filozof u funkciji vozača, ona – moja sufilozofkinja u funkciji odabirateljice tih biljnih pikavaca.
“E a kaj – si mislila uzet i Pejotl kaktuse s meskalinom? Da malo proširimo svijest i možda dobijemo neke neočekivane odgovore na ova pitanja?”
“Kaj je to Pejotl? Nikad čula.”
“Ja prvi put čujem da netko nije čuo za meskalin.”
“Ja nisam narkoman.”
“Pa nisam ni ja, al’ sam svejedno čuo.”
“Pa dok mene nisi upozn’o ti nikad nisi čuo za Bershku – pa ti to ne nabijam na nos.”
“Da, moj život je prije odlaska u Bershku bio nevrijedan življenja. Ne znam uopće kako sam uspio preživjeti tu emotivno intelektualnu sibirsku pustoš.”
“Da, ne znam ni ja glupane!”, ljutito će prekriživši ruke na prsima.
Bilo to unaprijed određeno ili ne, muškarcu nije suđeno da dobije debatu sa ženom, mudro zaključim za kraj.
