Sav bunovan, s podočnjacima ko dve Postojnske jame rano ujutro dolazim pred firmu. Ko u nekom filmu zaštitar na ulazu uperi mi pištolj u glavu. Da nije vani još bio mrak, režite me gdje sam najtanji ako mi mrak ne bi pao na oči. Umalo se nisam onesvijestio od straha. Shvaćam da su zaštitarske plaće mizerne, al’ gdje mene, ubogo piskaralo, ovaj nađe pljačkati. No, umjesto očekivanog agresivnog: “Daj pare!”, ovaj sasvim blago i učtivo, gotovo doktorski prozbori: “Da izmjerimo temperaturicuu.”
Za sekundu iskoči brojka. 19 stupnjeva Celzijusa! Na medicinskom pištoljčiću zažmirka crveno alarm svjetlo, a na uskom sivom ekrančiću osvane upozorenje: Hospitalizirati hitno zbog osnovane sumnje da organizam pokušava nasmrt smrznuti virus korone. Šutke i u najvećoj mogućoj diskreciji, vičući po dvorištu poslovne zgrade: “Mič’ se korona, korona mič’ se!”, zaštitar mi zavrće ruku za leđa i u to mračno, maglovito jutro odvodi u obližnji Dom zdravlja..
..”Recite, već ste imali iskustva s temperaturom od 19 stupnjeva?”, ljubopitljivo će mlada sestra u bijeloj kuti.
“Ne, ne, nisam dosad”, kratko ću.
“Doktoreee! Evo nam jednog s 19 temperaturom, što da mu dam?”
“Zagrljaj sestro, zagrljaj!”, odjekne iz susjedne sobe.
Bujna plavuša od nekih 25 godina malko zastane, glavu joj na trenutak pogodi nekontrolirani tresak, ali se brzo pribere:
“Doktor se samo šalio, ne bojte se, nećemo se grliti.”
“Toga sam se i bojao.”
“Čega?”
“Pa da se doktor samo šalio.”
“Nda, da, da… on to uvijek tako…”, poluzbunjeno je tražila odgovarajuće riječi dajući do znanja da uopće nije shvatila nimalo kompliciranu šifru moje poruke.
“Skinite se do pasa.”
“Oprostite, a gdje vam je pas?”
“Ne, ne, ne do mojeg, do vašeg pasa, ne!”
“Ali ja nisam došao sa pasom.”
Plavuša zanijemi. Da li od nerazumijevanja vrlo jasne igre riječi ili joj se nije dalo dalje ulaziti u tu glupu raspravu nisam uspio odgonetnuti pa sam samo šutke skinuo majicu.
“Sada ćemo vam ponovno izmjeriti temperaturu, a onda vas testirati, u redu?”
“Ma sve ok, ne morate žuriti.” – premda mrzim bolnice nekako mi odgovara da sam ovo sumorno jutro u uredu zamijenio boravkom u ovoj toploj sobi sa još vrućjom sestrom koja bi bez problema bila Playboy-eva zečica mjeseca. Nisam mogao, a da ne zamislim sreću nekog doktora koji joj prodaje svoje otrcane, ali uspješne fore u mukloj tišini noćne smjene učmalost i monotonija koje uzavru krv i maštu medicinskih djelatnike pa se i oni monogamni i vjerni teško odupiru naletima tjelesne strasti…
…Iz maštarenja o njoj u ljubavnom klinču od kojeg zveckaju instrumenti po medicinskim ormarićima prene me doktorov glas:
“I jel mu porasla?”
Skoro sam rekao da mi je naglo porasla, ali ne temperatura.
“Je, je doktore, jako mu je narasla.”
“I, kolka mu je?”
“25 doktore!”
“25! Opa bato, kakva momčina!”
“Jel to ovi mene zajebavaju il šta?”, trabunjam u sebi.
“Mladiću, vi ste svjesni da ste mrtvi? Bili ste mrtvi kad ste došli i unatoč osjetnom porastu temperature i dalje ste mrtvi”, sugestivno će doktor.
“Što? Ne razumijem. Kako to mislite?”
“Vaša temperatura niža je od onih koje mjerimo na već dobrano ulešenim pacijentima.”
Od tih mi se riječi dodatno sledi već ionako, očito, sleđena krv u žilama. Sestra se, iz automatske pristojnosti, blagim zaokretom glave udesno prigušeno zahihoće.
Podigavši obrve tako da mu je na čelu iskočilo 5, 6 paralelnih brazdi doktor zausti:
“Ha ništa, meni nema druge nego da vas proglasim mrtvim.”
Sestra se opet zasmijulji crvena u licu ko službena boja komunističkih pristaša.
“Mrtav? Pa što je reći?”
“Mr-tav!”, doktor će gledajući me blago pognute glave ravno u oči.
“Sestro, ne morate ni raditi testiranje, što ćemo testirati mrtvog čovjeka. Molim otpratite pacijenta na obdukciju.”
“Ali čekajte, a, a bolovanje?”, zacmoljim iz očaja. “Pa za smrt bi’ mogao dobiti barem dva tjedna poštede od posla, zar ne?, osjetim kako mi se srce oblizuje.
U obdukcijskoj sali mrzovoljni čiča u zelenkastoj kuti me pogleda i prišapne sestri tako da sam i ja mogao čuti.
“Covid znate tako djeluje. Premda nedvojbeno neživ oboljeli ima senzacije da je još života u njemu, on kuje planove o budućnosti, nada se, voli i luduje no itekako je mrtav. Preko tijela i glave mi navuče plahtu”
“Ne, ne pa, pa ja sam žiiiv, žiiv sam!”
Mrzovoljni čiča me na trenutak otkrije, pogleda s hladnim gađenjem i reče svom pomoćniku – piši – uzrok smrti – korona. Potom uslijedi tupi udarac u potiljak nepoznatim predmetom.
“Laku nooć…”, opijumski odjekne slatki sestrin glas, a ja se trgnem u stolcu na jer me šefica flisnula uz ratoborni poklič: “A ma šta je ovo? Spavanje na poslu?! Da ne bi ja tebi otkaz umjesto plaće ovaj mjesec uručila a?! Ajmo života malo, šta si zamro na tom stolcu?!”
Eh da samo zna …
