Rano tinejđerstvo kod dječaka. Prekrasno doba praznih glava i punih jaja. Sve je u nekom plamenu vrtložnog zanosa nad životom, velikih nadanja i romantiziranih sanjarenja o vlastitoj spektakularnoj budućnosti te netom probuđenih spolnih hormona s kojima jedri i zdravi dječarac ni u kom slučaju ne zna izaći na kraj. Neće to baš znati ni kad poodraste, a kamoli ovako golobrad i napaljen. Hormoni ga muče, ali i čine život slatkom platformom novootrivenih čulnih užitaka – čitaj onanije. U moje doba nije još bilo interneta, ali je zato filmova za odrasle bilo na izvoz. Uvijek je netko iz tvoje zgrade imao kazetu koja bi kružila čitavim susjedstvom, pa i kvartom – sve dok se traka ne bi toliko izlizala da više nisi mogao razaznati radi li se o hard core akciji ili sjednici sabora. Čak bi se i zvučni zapis nakon stotina i stotina pregledavanja i ubrzanog premotavanja na najdraže scene izmijenio do neprepoznatljivosti. Ono što je nekoć bio mazni ženski jecaj sada je zvučalo kao da se putem loše telefonske veze glavom i bradom javlja Darth Vader. Izbečene oči eksplicitnih prizora gladnih momčića u ognjici su nemilosrdno gutale prizore spojenih tijela i u sjećanje vraćale te scene kad bi peti put tog dana otišli na wc. Naše majke su vjerojatno prešutno znale što radimo jer bi u protivnom, obzirom koliko smo puta dnevno na wc išli pod izlikom da nas je opet stislo, posumnjale na akutnu crijevnu virozu koja ne jenjava već mjesecima, pače godinama. Oni sretniji imali su svoju sobu i videorekorder u njoj. Oni manje sretni, poput mene, koji nisu imali svoju sobu, a video je bio u dnevnoj, morali su se oslanjati na maštu i/ili dobro pamćenje scena koje bi na brzake pogledali u onim rijetkim, blagodatnim trenucima kad staraca ne bi bilo doma. Gledanje dok su starci doma nije ni u ludilu dolazilo u obzir. Pa bilo bi mi strahovito neugodno i kad bi u društvu oca i majke buljio u neki romantični prizor za vrijeme obiteljskog gledanja nekog večernjeg igranog film na TV-u, a kamoli da pred njima gledam “švedske akcione” kako smo ih tada zvali. To je bio potpuni tabu zone. Sjećam se, uvijek, ali baš uvijek, kad bi u filmu bila neka suptilno prikazana ljubavna scena, skroz bi se ukipio i u gotovo nesnosnom grču prestao disati, jedva čekajući da taj prizor prođe pa da mogu s nemalim olakšanjem odahnuti. Srećom pa su redatelji tadašnjih filmova najčešće imali razumijevanja pa nisu nepotrebno rastezali te kadrove jer bi se ja zasigurno bio ili ugušio ili umro od srama – glumeći naravno da me uopće nije sram i da je to za mene “iskusnog” već sve pod normalno…
…Današnji klinci kojima je sve servirano na pladnju nemaju pojma kakva je to, nekoć, bila kušnja volje i hrabrosti otići u videoteku i pred zgodnu tetu za pultom staviti kazetu sa “švedskim akcionima”.
…Nabrijavali smo se čitav dan otići do videoteke. Pripremali smo se kao da idemo na hodočašće. Uredili se, oprali, namirišali, popravili frizuru i uputili se prema cilju kao muslimani u Meku. Žudjeli smo gozbu, voajersko gošćenje rajskim oblinama ženskih tijela koja su nam u to doba još bila daleki misterij, zabranjena kuća radosti ključevi koje su se tu, među policama videoteke, nudili kao na pladnju.
Sve je bilo protkano tihom, ali ustreptalom erotskom žudnjom balavih dječaraca. Nervoza prije ulaska mogla se rezati nožem.
Muvali smo se među policama ko muhe bez glave. Tko će biti taj, odabrani, najhrabriji, koji će nadvladati golemu sramotu i pred prekrasnu gospodičnu na pult postaviti kazetu eksplicitnog “ljubavnog” sadržaja. To je pomalo i blasfemično, poput kakve niske provokacije – pred takvu lokalnu ljepoticu staviti neke strane, daleke, ušminkane glumičice – kao da nam pogled na nju nije dovoljan da se njena prekrasna pojava pospremi u sjećanje i doma “baci majmuna u nesvijest”. Ipak, zadatak koji smo imali bila je misija, a od misije se ne odustaje tako lako. Sudarali smo se međusobno kao da smo oni autići na žetone u lunaparku, u nemuštim pokušajima da se doimamo kao da smo došli posuditi neku dramu ili triler. Premda je ono što smo u sebi osjećali bilo više od trilera, horor čak, mladoj je prodavačici zasigurno bila božanstvena komedija što smo tijela postavili pred police s “normalnim” filmovima, a poglede fiksirali na “zabranjeno voće”, odvraćajući ih svaki put kad bi primijetili da je primijetila kud gledamo. Divno je čudo da netko pritom nije zadobio trzajnu povredu vrata. I tada, kad smo od tog silnog kaotičnog komešanja među policama i neodlučnosti koja je, što je vrijeme više odmicalo, bivala sve veća i veća, umalo odustali od prvobitnog plana, na vratima videoteke ukazao se on “San Salvador”, sveti spasitelj – naš prijatelj i vršnjak – Leon. I to s muzikom u pratnji. Onom iz Carmine Burane i naravno u slow motionu. On je uvijek imao muda napraviti ono o čemu su drugi mogli samo sanjati.
“Kaj ima?!”, pitao me s vrata.
Prigušeno zamuckujući priznao sam:”Niš, gle, htjeli bi posudit pornjavu, al’ nam je užasno bed pred prodavačicom. Jel bi mogo ti, pliz?”
Ovaj se bez riječi okrene pultu i odlučnog koraka priđe mladoj dami. Uz onaj karakteristični zvuk koji u karate filmovima proizvode munjeviti pokreti i udarci Bruce Lee-ja, sve su se naše glave ko po naredbi okrenule prema Leonu. Poput vojnika u svečanim odorama koji postrojeni uz crveni tepih, smjernim zakretanjem glave odaju počast stranom predsjedniku koji je došao u diplomatsku posjetu njihovoj državi.
Što da vam kažem nego – Leon je razvalio!
Balonja od 13 godina se isfurao: “Dobar dan, jel mi možete preporučiti neki pornić, al’ ono da nije dosadan i ono da nema previše glupe radnje nego da je ono – samo akcija.”
Sinhronizirani vojnički pokret svih glava (uz onaj karakteristični karate zvuk) prema prodavačici. Hoćemo li joj na licu pronaći i najmanji trag zatečenosti ili neugode? Može li tu ljepoticu išta izbaciti iz takta?
Kao da ju je upravo pitao da mu odabere najbolje naranče na štandu mlada je gospodična lakonski odgovorila: “Da, da, ima jedan kojeg su nahvalili svi, a neka gospoda su ga čak i po par puta posuđivali.”
“Odlično, može, dajte mi taj! A kako se zove?!”
“Tarzan X, čini mi se.”
“Čekajte malo, pa ne želim gledat parenje s majmunima! Znate, mislio sam na nešto konvencionalnije.”, Leon će u svom stilu, skroz besramno, ali i nadasve elokventno. Mi smo se ukipljeni, u tišini preznojavali.
“Mislim da se druži s Jane, a ne sa čimpanzom hm hmmm.”, ljubazno će prodavačica iako se vidjelo da joj je bahati balavac malčice digao živac.
Šuti čovječe i samo uzmi film. Nemoj sad ulazit u glupe rasprave, još nam samo fali da nas odjebe jer smo maloljetnici, mislio sam u sebi.
Bilo je to takvo doba, rane devedesete, kad ste se još mogli prošvercvati s takvim stvarima jer se manje pazilo i općenito manje po medijima pisalo o božanskim pravima djece i takvim sranjima. Bilo je to još ratno doba, droge i svakojakih drugih poroka na svakom koraku, pa tko da se obazire na takve benigne stvari – posuđuju li neki tamo klinci neke tamo filmove za nešto starije klince. Danas bi tu kul prodavačicu neka glupa dječja pravobraniteljica razapela po medijima da djeci prodaje ono što za djecu nije. “Djeci”, moš mislit.
Je li joj sve to skupa već bila tolika rutina da nije okom trepnula ili se samo trudila da se tako doima, zapravo i nije bilo bitno. Dočepali smo se filma i vanjskog zraka! Leona smo umalo pa krenuli tretirati poput voljenog nogometnog izbornika kojeg njegova ekipa nakon osvojenog naslova složno baca u zrak.
“Dobro, dobro, ne treba, daj kaj vam je.”, skulirano nas je odgovarao od pretjeranih izljeva zahvalnosti.
Držali smo kazetu u rukama poput trofeja koji je išao iz ruke u ruku…
