Noćnim zrakom potmulo zatutnji grmljavina avionskih motora. Lea se probudila iz mješavine polusna i kompulzivnog razmišljanja o međusobno nepovezanim temama koje su pretjecale jedna drugu, a katkad i više njih vozilo usporedo po ganglijskim cestama njenog mozga. Popila je opet kasnu kavu pa ne može zaspati. Njen muž Ratko već je bio zahrkao, ali se probudio od zbog škripanja kreveta. Lea se ustala i otišla do prozora onim polušepavim korakom osobe koja je prije toga već duže vrijeme nepomično ležala.
“Daj Lea vrati se u krevet – opet te ujutro neću moć probudit za posao”, negodovao je Ratko. “Ma baš me briga, sutra ne moram rano ustat, prva mi je mušterija u salonu tek u 10:30 naručena. Uostalom ionako ne mogu zaspat tak da je svejedno sve i da moram ustat.”
“Da, al’ meni nije svejedno. Zaš’ uvijek moraš mislit samo na sebe? Ne mogu ovak spavat. Kad izađeš iz kreveta ne mogu se opustit.”
“Zašto?”
“Zato što sam u iščekivanju tvog povratka u krevet za koji znam da će me opet probudit u slučaju ako u međuvremenu opet zaspim.”
“Ne brini, ući ću ti nježno.”
“Lea, daj nemoj me zajebavat!”
“Pa što, što bi ja trebala bit stalno pored tebe u krevetu tak da ti moš spokojno hrkat. Imam svoj bioritam, a ti imaš svoj. Uostalom jel znaš da su stari Rimljani imali odvojene bračne postelje?”
“Eh, i što sad, da se preselimo u Andautoniju?”
“Pa možemo si tu u stanu isfurat svoju Andautoniju, mulac.”
“Dat ću ti ja mulca.”
“Ja bi ono drugo s – ca -“.
“Dobit ćeš i to, bez brige.”
“Nda pusta obećanja, prošla su već dva tjedna od tvojeg zadnjeg obavljanja bračnih dužnosti.”
“Ak ćeš to nazivat mojim dužnostima proći će još dva tjedna dok ih ne obavim. Ne pali me neš’ što se zove dužnost.”
“Kaj si opet počeo gledat porniće?”
Ratka to štrecnu jer je bila istina. Posljednjih se dana previše praznio uspomoć gospođe Desanke Šakić pa je bio odveć rezerviran prema svojoj mladoj atraktivnoj ženi.”
“Evo sad sam se razbudio!”
“Bilo bi bolje da si se razbludio.”
“Daj ne budi naporna! Lako tebi, ja moram ustat u pet, vozim za Makarsku. Imam dostavu od pedeset paleta – moram bit naspavan za toliki put. Jesi vidla kaj se događa neispavanim vozačima po autoputima?”
“Da dobro u pravu si, sry Piki, samo znaš da sam nervozna kad dugo ne dobijem.”
“Dobit ćeš ti kad te ja…”, Ratko je htio provalit neku foru, ali mu je mozak stao u ključnom trenutku.
Gledao je obrise Leinog tijela obasjanog mjesečinom. Vitke noge bile su kao da ih je isklesao sam Michelangelo. Ipak bio je to za njega više estetski nego erotski užitak. Naprosto, svjesno je zaustavio svaku pomisao o ljubavnom klinču jer bi ga to samo dodatno iscrpilo prije sutrašnjeg puta u kojem zadužuje ogroman, staklenim i plastičnim bocama piva dupkom nakrcani šleper.
Noćna svježina zapljusne glatke obale Leinog lica. Ljeto je na izmaku, osjetila je. Jesen još nije tu, ali suptilno najavljuje dolazak. Očarano je gledala u pusto betonsko igralište ispod njihovog dvosobnog podstanarskog stana u kojem žive već par godina otkad su se oženili. Nemaju klince jer su procijenili da im je zasad ovako ljepše, a i financijski su uvijek malo na knap. Mladi par koji je odlučio ne žuriti se u slijeđenju smjernica natalitetne politike koju im sve jače nameću njihove kršćanski prilično nastrojene obitelji. “O moj bože, zašto se ne množe” za potrebe ovog teksta upravo izmišljen stih na koji se može svesti većina razgovora Lee i njenih roditelja penzionera, što su prodali stan u Velikoj Gorici da bi se pod stare dane smjestili u maloj kući s velikim vrtom u Krušaku – pitoresknom selu nadomak Kravarskog.
“Misliš da bi imala vremena pobjeći na stubište kad vi vidjela da avion nezadrživo leti prema našim prozorima?
“Stara čim bi ga vid’la značilo bi da je već na tebi.”
“Da si bar ti ko taj avion.”
“Tisuću načina da umreš, da skratim hm hm.”
“Ali onda ih je i barem tisuću da preživim.”
“Nepopravljivi optimist, pa što se onda bojiš?”
“Ne znam, nekad me ta naša krhkost preplaši. Sve je tako nesigurno kad bolje pogledaš. Nema nikakve garancije da ćemo preživjeti noć. To je zastrašujuće.. ali i malo romantično I guess. Mislim čini ovaj sadašnji trenutak vrednijim, kaj ne?”, razmišljala je naglas Lea.
“Pa ipak poduzeli smo, civilizacijski gledano, brdo mjera da taj rizik smanjimo”, vraća lopticu Ratko.
“Da, ali ga istovremeno tim mjerama i pojačamo. Pa koliko samo ljudi gine u prometnim nesrećama. To se ne bi događalo da nismo proizveli sve te aute. Znaš da su stare Maje odbili dalje razvijati izumljeni kotač jer su vjerovali da bi time uništili dotadašnji preferirani oblik života!”
“Hijoj Maje. Briga me za Maje. Mi živimo u moderno doba i moramo se tome prilagodit kako znamo i umijemo. Bez tih istih autiju izgubili bi tonu komfora i privilegija koje, dok ih imamo, uzimamo zdravo za gotovo.”, rezolutno će Ratko.
“Dobro, to je istina. Bože kaj je s tim avionom. Evo ga opet. Kaj se događa. Zašto kruži? Pa nije valjda gužva na VG pisti u 01 u noći? Ne kužim.”
“Možda to nije isti avion kojeg si prvi put čula.”
“Ma isti je. Identičan zvuk onom zbog kojeg sam ustala.”
“Drugi avion iste marke, možda.”
“Ma nije, isti je, znam.”
“Kak znaš?”
“Jednostavno znam. Nemoj me pitat kak znam. Znam, ok?”
“Ok, znaš. Sad znam da znaš, a ti znaš da ja znam sad da ti znaš da i ja sad znam da ti…”
“Ne znam, tak me neka paranoja sad zviznula. Kaj ak se sruši na našu zgradu? Tak nekak čudno i zlokobno bruje ti motori. Kaj ne čuješ? Joj, sve te mašine iznad nas, tko to može kontolirat?”
“Je, je, nebom kruži orkestar prijetnji. Leteće tvrđave koje jedva čekaju spustit nam se na glavu. Daj Lea, daj se smiri pliz.”
“Sve te mrcine što noću lete iznad naših glava. Glupa tehnologija koja u svakom času može zatajiti. Bože kako nesnosno kad o tome bolje razmisliš. Koliko nam stvari prijeti, a o kojima uopće ne mislimo.”
“Ima stvari o kojima je bolje ne misliti. Da se ne prizove sranje. A i ako se ima dogoditi – draže mi je da do tog časa ugodno živim ne razmišljajući o tome. Al’ ne, tebi je draže dramit stalno neki kur.. Daj se vrati u krevet, molim te…”
“Isuse, jel misliš da sam sad prizvala taj avion da sleti na našu zgradu?”
“Hm, bez brige, nije mu to privlačna ideja – nemamo dovoljno dugu pistu na krovu.”
“Daj, kak možeš bit tak opušten. Ja sam se sad sva zasrala. Vidi ga. Sve je bliže i bliže, radi ogroman luk na nebu. U jednom je času okićen zvijezdama, u drugom pravi pokolj stanara. Bože sve je glasniji! Kaj ak mu otkaže svjetla, kak će znat kaj je pista kaj je grad. Bože zaš smo baš u Podbrežnici morali iznajmit stan?!”
“Ak njemu otkaže struja i dalje može vidjet osvjetljenu pistu.”
Ratko nije iznutra prošao neokrznut supruginom nervozom, ali je već bio razvio metodu nepoistovjećivanja s njezinim iracionalnim strahovima koji brzo i nenadano dođu, ali i srećom brzo odu. Najčešće tako da je zagrli, ali mu se, na nesreću, sad baš nikako ne diže iz kreveta.
“Jao, svu me izbola neka buba”, požali se Lea kad he brujeća mehanička krijesnica na nebu nestala iz njenog vidokruga i konačno se odlučila sigurno prizemljiti. Lea je do zadnjeg čekala hoće li čuti kakav snažan udar i eksploziju.
“Ha buba očito ima ukusa, tješio ju je Ratko, vidno zadovoljan činjenicom da se Lea vratila u krevet. Gledao ju je kao neku čarobnu vlasnicu ključeva od vlastitog carstva mirnih snova..
“Obožavam jesen. Nekako je najviše ja. Mogu izvodit mimikriju.”
“Što, sakrit suze iza kiše?”
“Znaš, ti bi trebao pisat pjesme, imaš za to smisla.”
“Možda, al’ prije toga moram odfurat šleper za Makarsku. Laku noć.”, rekao je najnježnije što je mogao u nadi da će Lea svoje daljnje noćne misli zadržati za sebe…
