U ovim danima kaosa i histerije kojima sve da hoćeš ne možeš pronaći pravi izvor – barem onaj oko kojeg bi se složila kakva takva većina, trebao sam, kao što se treba zrak, tih pola sata bez ikakvog pritiska, bez i najmanjeg tračka obaveze, nečeg što se mora učiniti i našao to u ovoj divnoj birtiji, u glasovima gostiju – ni pretihim ni preglasnim – što su se gotovo meditativno miješali s muzikom s radija. Bio je to s tolikom žudnjom iščekivan predah u ovom ludom danu, u bezumnom i bešćutnom ritmu žrvnja koji je drobio dušu i tijelo, da sam gotovo zaplakao od dragosti rasterećenja. Poput očajnika u pustinjskoj oluji koji je konačno pronašao pa makar i privremeno utočište, tu malu vremensku oazu, sićušni prostor stiješnjen između dvaju gorućih obaveza, možda baš zato toliko dragocjen i s neviđenom ugodom i slašću proživljen jer je prožet sviješću o svojem ograničenom trajanju.
Valjda zato da bih dodatno iz duha izbacio balast počeo sam samog sebe oslovljavati u trećem licu, ne iz egotriperskih razloga već stoga što mi je taj otklon od sama sebe donio dodatnu lahornost i novostečenu bezbrižnost s čije osmatračnice su bića, stvari i pojave postajali sve bistrijima…
…Kao da se odvajao od tla po kojem više nije hodao već levitirao, odjednom osjećajući svu težinu apsurda nastavka postojanja pod tim suviše poznatim nebom koje ništa novo i nedoživljeno više nije moglo ponuditi. Kad se već fizički nije mogao odvojiti – odazvati se jasnom pozivu nejasnih daljina – morao se nekako odvojiti, tj. ostati tako da ode, prisutan jednom, a odsutan nekom svojom drugom dimenzijom – možda i jedini podnošljivi način o(p)stanka.
Sav taj beton što je nicao iz zemlje, sve te košnice u kojima smo obitavali, u kojima su brujali i pulsirali naši skupo plaćenim zidovima omeđeni životi, ta buka nagona i interesa, saopćenih i nesaopćenih misli, robotiziranih navika, sterilne uljudnosti koja ne šteti, ali ni ne prokvrljuje, sva ta nastojanja skrivena i javna, bezglava žudnja, instant slava instagramuša zasnovana na muškom uzdahu za lijepim komadom ženskog mesa što se kičasto izlaže po velikim gradovima koji su samo kulise za njihove prazne osmijehe kojima pune muška jaja, svi ti milijuni duša prolazili su kroz mene dok sam hodao gradom – dolazili iz neke nejasne daljine kojom sam na bezbrojne načine bio prožet u jalovoj mogućnosti da to sve skupa pojedinačno prozrem, definiram, katalogiziram, samo nevidljiva ljepljiva masa iz beskrajnih prostora što je kolonizirala moj krvotok, moja čula i spoznaju, svi ti razgovori koji su retardirano odzvanjali u nemogućnosti da se vinu ka visini misli ili ičem uzvišenijim od pukih svakodnevnih biološko socijalnih potreba – kao da njihovo zadovoljenje nije već dovoljna muka već se o njoj još mora pričati – dizati joj zastave, sva ta iskilavljena žudnja da se bude zamijećen, da se ostavi trag, da se bude slavljen ili barem nekom drag ili lijep, sav taj nesnosni pritisak poslova koji oduzimaju svo vrijeme i energiju zbog isperverziranih ljudskih potreba za najčešće sasvim nepotrebnim stvarima, za sterilnim i znakovito kratkotrajno ispunjujućim opravdanjem prekomjernog zgrtanja novca, tek katkad stjecanjem kao prijekopotrebnom kolekcionarstvu na kojem počiva opstanak, nastavljanje postojanja što se vrti u krugu u kojeg svak u svoje vrijeme uskačemo da se provozamo u toj zaglušujućoj vrevi i natiskanosti duša i tjelesa, čas kao tragikomični promatrači, čas kao učesnici besmislene trke kojoj volimo davati smisao, u kojoj bi htjeli, ali smo zaboravili uživati jer je užitak u onom što se tek čeka, nikad u onom sad jer to bi značilo zaustaviti se, riskirati da suttrkačima zasmrdimo na smrt, rizik da odgodimo svoje težnje, svoj zamišljeni ostvaraj – samo da onako divno guruovski samo budemo – u potpunosti uronjeni u trenutak poput divljeg djeteta zabavljenog i apsolutno usredotočenog na svoju igru koja mu daje nevidljiva krila…
