Da biološke potrebe katkad nadjačaju sav fini odgoj čovjeka i njegov istančani osjećaj za građansku ispravnost dokazuje i primjer mog prijatelja Bore. Nakon noći zalivene litrama i litrama jeftine pive, par kavi da se lakše održi budnim i odluke da pri povratku kući pješke mazne jedan ljuti kebab goveđi, nije trebalo dugo a da se Bori uzburka situacija u crijevima. Pakleni mix njegove nutrine neopozivo je žudio izaći. Sigurno ste se i sami našli u takvoj ili bar sličnoj situaciji kad osjetite da ako to ne obavite taj čas, zažalit ćete zasigurno što ne nosite pelene. Tako je bilo i s našim junačnim Borom. Shvativši kako nema više nikakve šanse da se dokopa vrata svojeg stana u kojem preferira obavljati tu vrst aktivnosti zagledao se u bunilu oko sebe ne bi li pronašao najmanje zlo mjesto. U pola 3 ujutro nalazio se u manjoj, zabačenijoj ulici u kojoj su se natiskale sredovječne obiteljske kuće. Probolo ga je tako da je prigušeno zacvilio od muke i zastao da nadljudskim naporom zaustavi nezaustavljivo. Na jedvite jade prikočivši kotačiće tog neumoljivog mehanizma znao je da sljedeći napad neće uspjeti zaustavuti. Sav ukočen i u deliriju, opreznog se i najlaganijeg koraka kojeg je mogao izvesti dovukao do ograde najbližeg dvorišta. Ohrabri ga što na omanjim vratima nije bilo natpisa: pazi oštar pas. U toj epskoj borbi sa samim sobom, očajnikom kojem se tako prisralo da sasvim ozbiljno razmatra mogućnost da se olakša u nepoznatom dvorištu, nije mogao ni zamisliti da mu pritom društvo pravi kakav kućepaziteljski nastrojeni rotvajler. Odmjerivši brzinski, ali pomno situaciju, uvjerivši se da nema nikoga tko bi ga mogao vidjeti, prebacio se lopovski vješto preko ograde, tako da pritom što manje koristi trbušne mišiće. No ko za vraga baš ga je izdajnički napalo dok je prebacivao zadnju nogu. Nije bilo povratka. Bio je u dvorištu usred paklene potrebe kojoj se nije valjalo, a ni moglo opirati. Jedva da je hlače i gaće skinuo, a krenulo je izlijetati iz njega poput ujedinjenih saveznika iz amfibija pravo na pješčane plaže Normandije. Poput kakvog nestašnog oportunističkog majmunčića primio se šapicama za rešetke ograde – nenadan savršen rukohvat što je pomogao u održavanju ravnoteže. Bio je u naletu najveće strasti, vrhunaravne slasti olakšanja koja se miješala s iznimnim osjećajem samoprijekora zbog iznimno nemoralnog korištenja svoje guzice za đubrenje dvorišne zemlje vlasnika koji nije tražio đubrenje. Kako li prikladnog izraza, pomisli – pa ja sam potpuno đubre! A što će drugo đubre nego pođubriti vrt nekom nesretniku koji će ujutro naći tragove tog guznog zločina.
Ovako šćućuren i na mjestu ukipljen još je možda i mogao proći pod vrtnog patuljka kojih je po dvorištu bilo, no izdajničko, mjesečinom obasjano dupe nije davalo mjesta sumnji čak ni lošijem vidu postarijeg vlasnika kuće čiji su zečji san prekinuli čudni šumovi iz njegova vrta.
“Što to radiš?! Marš! Bježi odavde sunce ti jebem!”, odjekne s prozora kuće. Okrenut guzicom ka domaćinu, što je s obzirom na aktivnost koju je vršio bio dodatni bezobrazluk, Boro sramežljivo zakrene glavu prema vidno uznemirenom domaćinu čiji mu se glas učini neodoljivo poznatim. Pogleda još jednom oko sebe i shvati da se našao u dvorištu gospodina kojem je prošli tjedan, na poziv upućen firmi za koju radi ko majstor, popravljao bojler. Zabezeknut prozbori u sebi: “Pa ja sam gospodinu, jer tako posao nalaže, ostavio sve svoje podatke i OIB, a sad, tjedan dana poslije, serem mu u dvorištu! Ajme što ako me prepoznao!? Što da mu kažem – da mi je običaj, pače profesionalna dužnost noću označiti kuće gdje sam netom popravio bojler? Da je sve to u skladu s politikom firme?”
“Što to radiš? Đubre! Đubre! Gubi se, zvat ću policiju!’
“Proljetno đubrenje jednogodišnjeg cvijeća i povrća je važno.”, Bori glavom prohuja rečenica koju je nedavno pročitao u jednom priručniku za vrtlare početnike. Boru naime opušta rad u vrtu pa bi volio o tome više naučiti no nije vjerovao da će prva praksa ovako izgledati.
Stariji gospodin spustio se stepenicama do ulaznih vrata i nastavio strahovito bijesno vikati. Premda još nedovršenog posla Boro odluči preskočiti ogradu ili bolje rečeno izgmizati preko nje.
Poput krave na ispaši svezanih je nogu trčao niz pustu ulicu još uvijek podižući hlače.
“Boro, crni Boro zašto ti uvijek moraš napravit neko sranje”, tutnjalo je u njemu…
