Sasvim neočekivano sam, slijedom nedokučivih uzroka stao razumjeti jezik žablji. Šečući kraj šumske bare nisam mogao, a da ne čujem taj razgovor koji su dvije žabe vodile stojeći na lopočima, a kojeg sam na vlastito čuđenje čitavog dobro razumio i koji nevjerojatno podsjeća na naše sasvim ljudske probleme.
Krekrećemo:
“Jooj, tako sam depresivna i anksiozna!!!”
“Isuse, šta urlaš. Pardon šta kre-štiš! Žablje mi uši pokida!”
“A nisam ti dobro druže žabče. Sad bi mi dobro došla kakva kre-mšnita – slatko mi jako pomaže kad sam ovako u depri”, požali se mlada žabica svom zelenkastom krakastom drugu s kojim je očito u dovoljno prisnom odnosu da mu se povjeri.
“Šta će ti kolač kad si kre-zuba.”, dobaci joj žabac.
“Ahahaha kre-tenu jedan. Tebi je to smiješno ha što sam ja sva kre-jzi?”
“Vidim baš ti je drama – pa i ti se crerekaš!”
“Pa cocrrect (točno – samo na žabljem engleskom), ali zbog tvoje fore, ne zato što sam dobro.”
“A šta ti je? Tko te tuko?”
“Joj tolko sam nesigurna u sebe i nemam samopouzdanja”, doda i baci snužden pogled prema mutnoj vodi. Žabcu je bilo nevjerojatno da tako krasna žabica može biti nesigurna u sebe, ali nije to rekao naglas. Odgovaralo mu je više da bude s njom mangup nego klasično, dosadno, rame za plakanje.
“Pa to dvoje je jedno te isto. To je ko da kažeš da si zelena i pomiješano plavožuta – razumiješ – nepotrebno je.”
“Joj dobro, tvojoj drugarici nije dobro, a ti me loviš na krivi gramatički krak. Zbilja nežablje od tebe.
“U redu, u pravu si, oprosti”, reče žabac kojem je ipak malo i laskalo što se žabica povjerava njemu, a ne svom dečku Krečku na kojeg je prešutno ljubomoran jer i on bi rado tu lijepu mladu žabicu kre-snuo. Pristajao je biti joj samo prijatelj jer je to bio jedini način da uživa u njenoj blizini. Taj užitak je katkad bio nadvladavan tihom patnjom što nije njegova no to je već tema za drugu žablju priču. Kako to znam – zar i čitam žablje misli? Pa…pomalo…hm hm…
“Zašto sam se prijavila na to glupo natjecanje u kreketanju na dah. Hijao – pa svi će bolji bit od mene. Kužiš, svi su iz nekih velikih poznatih šuma. Sama elita, kre- ma, samo se ja javljam iz ove glupe smrdljive močvakre, nikom poznate, nikom bitne.”
“Pa kakve veze ima odakle si za duljinu tvog daha, šta si ti na kre-ku?!”
“A ima. Moraš se tamo prije natjecanja suvislo predstavit. Kre-nut s nečim vrijednim o sebi. Mene je sram. Kako da se predstavim. Što ću reć o sebi – da nikad nisam krakom zakraknula iz ove usrane bare. Uostalom treniram već tjednima, a imam osjećaj da nisam uopće napredovala. Ja nisam žaba, ja sam kre-lac.”
“Ma to je normalno. Ta nesigurnost prije nastupa. A i to sa samopouzdanjem nije loše. Pa možda žiriju baš bude simpatično to što si nesigurna u sebe”, reče žabac predmnijevajući da bi ona mogla te riječi uzeti za ozbiljno jer zna je on već iskusni sudionik natjecanja u umjetničkom skakanju u dalj.
“Ma vraga. Moraš doć sa stavom – da se odmah vidi da pucaš od sigurnosti. Da pripadaš samoj kre-mi.”
“Ali to nema nikakve veze s tvojim rezultatom “Možda ćeš bit puno bolja od neke napuhane krastače.”
“Ma moš mislit – pa to su operne kreketuše – ta danima može kreketat bez da udahne.”
U tom času žabčev se lopoč otkači od dna (stara trošna stabljika što ga drži za dno, bit će) i riječna ga matica počne odnositi. Mogao je on lako odskočiti i vratiti se žabici no nije se htio rastati od svog starog lopoča za kojeg ga vežu brojne uspomene i za kojeg je emotivno vezan. Kroz omanju rupu na sredini lopiča turio je krakove i stao divlje njima veslati protiv matice. Žabica ga je glasno bodrila da se vrati no on je i pod najjačim naporom u najboljem slučaju stajao na mjestu.
“Ajde, kre-ći se, kre-ći se!!!”, vikala je žabica.
“Pa pokušavam! Osjećam se ko fuckin Kre-menko!”
“Sad si mi Frend Kre-menko.”, dobaci žabica.
“Pa to je za kre-pat!”, žabac će u stilu junaka akcionog filma koji zadržava hladnokrvnost i u najdramatičnijim situacijama. Žabičin sarkazam bio je samo svjesno loša kamuflaža za sjaj u oku s kojim je zadivljeno promatrala njegove nadžablje napore. Nije mu promaklo. Možda ju jednom ipak odvede u vodeni kre-vet. Tako bi volio bi s njom imati punoglavce. Samo da nije toliko kre-posna. U tom času ugleda stršljena što ga prelijeće. Ispali svoj dugački ljepljivi jezik ravno ovom u vibrirajuće dupe. Stršljen očekivano poludi i u pokušaju da se oslobodi neželjenog tereta manijački zaklepeta supersoničnim krilcima i povuče naglo naprijed. Uz njegovu pomoć lopoč se počeo kre-tati i žabac se brzo vratio u društvo svoje drugarice. Privezao je svoj omiljeni lopoč za obalu poput čamca.
“Ti si fakat spaljen!”
“Jel to znači da ću svršit u kre-matoriju kad otegnem krake?”
Žabica se razdragano smijala, sretna što je zbog krakolomija svog prijatelja barem nakratko zaboravila frustraciju što joj tišti balonski napuhavajuću grud i koja trenutnom veselju unatoč i dalje (pod)muklo žubori u dubini…
…”Iso fakat me sve ovo izmorilo. Gladan sam ko pas”, požali se žabac.
“Evo uzmi, osto mi još jedan kre-ker.”
