Posjevši svoje umorno truplo na sivu metalnu klupicu glavnog gradskog trga – da malo odmorim od bicikliranja kojem sam se nedavno vratio nakon što me ozljeda spriječila u prakticiranju trčanja, uronio sam čula u mirno nedjeljno poslijepodne. Možda je to nekome i malo čudno – čemu odmor nakon bicikliranja prilikom kojeg sjediš. Ako je već ta vrst sjedenja zamorna ne bi li odmor od nje onda trebao biti ležanje? Dakako, i sama je promjena sjedišta ili ti presjedanje – uski neudobni sic zamijenjen je znatno širom i udobnijom podlogom za dupe – dovoljna da to možemo nazvati odmorom, a o izostanku pedaliranja da i ne govorim. Toliko sam dugo pedalirao da sam u umornim nogama još uvijek imao osjećaj kao da vozim bicikl. Nisam više bio siguran je li osjećaj fantomski ili sam doista…Zamislite samo da sam sjedeći na klupi stao okretati fiktivne pedale – prizor dovoljan ne samo da pomislite kako mi nisu sve ovce na broju već da ovcama nikad nisam ni prismrdio. No dobro, pustimo sad ovce. Rijetko što je tako slatko i opojno kao prestanak naporne fizičke aktivnosti. Ta nagla promjena nakon dva sata zdušnog treniranja bila je gotovo rajska. Milina me preplavila svog. Gledao sam oko sebe, lokalne cugere pred dućanom, klince koji igraju nogomet dok im klupice glume golove, curice na romobilima, zaljubljene parove, obitelji što su laganim korakom šetale i lizale sladolede. Sve je odisalo nekom pritajenom vječnosti zauzdanoj u toj sekundi – prizori koji je će se zauvijek ponavljati bez obzira na stanje svjetske ekonomije i nove tehnologije. Očima i još ponekim osjetom ovjekovječio sam zatečene vizualne podražaje. Sve je to bilo u meni jednako kao što je bilo i van mene. Podložno interpretacijama, a moja je u tom trenu bilo jedno sasvim fino i ugodno, svileno tkanje. Znam, moglo bi brzo prijeći u sranje jer unutarnja su zadovoljstva porculanski krhka kategorija, ali neću od ovog trenutka tražiti nikakvo prolongiranje ni nadopune. Zadovoljan sam s njim i njegovom dužinom (znam da se ova rečenica može svakojako protumačiti, ali svejedno ju ostavljam jer me zabavlja).
Klupicu do mene sjede dva penzića i simpatično komentiraju stvari oko sebe. Ne mogu odoljeti, a da bar malo ne prisluškujem što pričaju. Jednostavno, baš su i tonom i sasržajem u savršenom sinku s atmosferom i laganim ritmom postojanja kojim trg odiše. Prođe neki njihov poznanik na biciklu, u sivoj potkošulji i starim ofucanim kupaćim bermudama.
“De si Maziću?”, pita ga jedan.
“Išo sam se malo okupat.”
“Išo si vodu zaprljat?”
Gospon Mazić samo je bez daljnjeg komentara nastavio polako dalje na svom škripavom dvokotačnom sredstvu. Nije se ni uvrijedio na, površno gledano, zajedljivu doskočicu potonjeg, nije u njemu uzburkala mirno more. Bio je to uobičajen razgovor, stara škola – gdje malo podbadanja nije znak zla ili uzajamne netrpeljivosti već štoviše – dugogodišnjeg prijateljstva, dublje naklonosti i poštovanja. Naime, nećete takvo nešto dobaciti nekome s kim si niste dobri. Dobro, možda i hoćete, ali onda se i u tonu i govoru tijela osjeti specifična tenzija koja ukazuje da se šala može protumačiti kao napad i obratno. To ovdje nije bio slučaj. Bio je to samo odraz povjerenja dugogodišnjeg poznanstva (moguće i prijateljstva) gdje domišljato pikanje nije ništa drugo nego dodavanje pikantnog začina na to jelo svakodnevnice – razbijanje monotonije ako hoćete. Relativno priprosti, ali opušteni humor koji zabavlja obje strane iako na prvu može djelovati uvredljiv. Zapravo, vidjelo se da njih dvojica uvažavaju i vole. Naime, nekoga s kim ste u površnim ili hladnim odnosima samo ćete izignorirati, posvađati se ili najčešće “počastiti” konvencionalnim minimumom pristojnosti poput kratkog, odrezanog pozdrava s mogućnošću bljutavog dodatka poput – kaj ima? A ovdje je baš suprotno – baš iz obostrane simpatije malo ćemo se spuštati jer je tako nekako zabavnije i prirodnije i manje čudno nego da si isprazno laskamo i mazimo se, a onda ostatak vremena buljimo u mobitele – kako je odveć slučaj u ova današnja često odveć sterilna i površna vremena. Uostalom ta je spuštalica samo obrnuta psihologija – nju koristimo da bismo svetkovali moment susreta, učinili ga raskošnijim, učinili da krvotok zdravo provrije. Zato se “štrecnemo” – jer smo si odveć dragi da se gnjavimo ljigavim izljevima naklonosti. Koristimo tu naklonost da izbacimo naoko oštre rečenice kakve je pred nekima možda i riskantno prakticirati. Dajemo si oduška da smo naoko grubi s onima s kojima, bez homoseksualnih konotacija, gajimo nježna osjećanja.
I tako, sjedio sam na tom trgu i dalje, uživajući u prisluškivanju te stare škole druženja. Uskoro ću se prebaciti do penzića što ukrug sjede, ćakulaju i igraju šaha ispred nebodera. Prisluškivačka turneja po klupicama…
