Bila je to jedna od onih pikanterija koje kao da su se morale dogoditi da bi se poslije mogle prepričavati i prenositi s koljena na koljeno, s kuka ka kuk, gležnja na gležanj, s alveole na alveolu, s usta na usta, samo ne s ruke na ruku – zbog koronavirusa. Znate kako je, nije zanimljivo, a usudio bi se reći ni pristojno, prepričavati regularne, reklo bi se, uobičajene i predvidljive ljudske situacije. Za opetovana prisjećanja i prepričavanja najpogodnije su samo one naše male katastrofe koje srećom nisu ispunile svoj puni potencijal i prevorile se u velike, iz kojih bi onda bilo degutantno raditi komediju.
Nas desetak mužjačića, škvadra koja je u to doba doslovce živjela ko pleme, dijeleći skupa doslovce sve osim sline, uputilo se autima ka prijateljevoj kući što se smjestila na vrh jednog brežuljka – zelenog ko lice tinejđera koji je prvi put u životu opasno pretjerao s pićem.
Za razliku od inače taj puta naš zajednički vikend nije bio motiviran (samo) maratonskim tulumarenjem (čitaj gaženjem svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima) već, ni više ni manje, snimanjem filma. Ako se dobro sjećam bio je to ne odveć smisleni akcioni film s primjesama soft gej pornić mjuzikla – bilo je naime par scena gdje bi nekog od nas, obučenog u haljinu, netko, jelte, malko zajašio s leđa, na urnebesno navijanje sviju prisutnih. Taj nesuđeni suludi filmski spektakl trebao se zvati “Porno theatar”. Bez brige niste zalutali u bizarnu gej Sodomu i Gomoru – neće biti nikakvih nepoć-udnih i gadljivih opisa združivanja muških tijela u neobuzdanom ritmu sladostrašća. E i da se razumijemo, nitko od nas nije bio peder, samo smo voljeli zajebanciju na račun pederluka – to nas je uvijek jako veselilo – posebno jer su izvrtanja riječi i asocijacije na tu temu bili nepresušno vrelo opcija. Moram priznati, oduvijek su mi bili sumnjivi tipovi koji su s gnušanjem i agresijom odbijali takvu vrst šale na vlastiti ili račun svojih prijatelja. Njušio sam latentni pederluk u pozadini činjenice da ne vole svoje pozadine izlagati dosjetljivim verbalnim nestašlucima na tu temu. U mojoj bi ekipi ta vrst fora spontano pljuštala u svakoj, pa i najmanjoj prigodi. Primjerice, Štef nehotice zalupi vratima, a Tihi se ne može suzdržati da ženskastim glasom sa simpatijom primijeti nešto što ga samo naizgled smeta: “Joj daj Štef, ti uvijek tak nabijaš.” Ajde još jednu, znam da to tajno priželjkujete, jer ste sasvim normalni ako mene pitate. Tihog smo ubijali u pojam kad nam je saopćio da kani upisati psihijatriju. “To je sigurno zato jer voliš duboko analizirati dečke”, Mile pukne ko iz topa. “Pa neće mi samo dečki dolazit na seanse!”, branio se Tihi.
“To ti svojoj mami pričaj!”, neumoljiv je bio Mile ili ti Mila Dojka – nadimak koji je dobio jer je pijan bio izrazito sklon zavrtati nam bradavice. Primio bi ih znalački preko majice, ko klještima, i zakrenuo kao da na radiju mijenja frekvenciju. Vjerujte, ne znate što je bol dok vaše grudne izdanke Mila Dojka ne propusti kroz škripac svojih čeličnih prstiju. Na svakoj frekvenciji na koju bi nas namjestio čuo se čisti zvuk urlika.
…E i tako dođosmo mi gore. Svježi seoski zrak škakljao je nosnice, a Miletov prstić moju guzicu jer je tako zahtijevala scena. Hej, šalim se, cimam vas malo. Prva scena uključivala je sastanak dvaju bandi. Jedna je, klasik, prodavala drogu, a druga je došla s aktovkom punom love da otkupi bijeli prah. Ja sam bio član ove druge i s obzirom da je pregovaranje pošlo po zlu, poslije par naguravanja, potegli se i pištolji, nisam se bio ni snašao, a već me ko taoca utrpalo u prtljažnik stare Vectre…
…Dakako sve je to skupa bila jedna više no poprilična treš produkcija, sa scenarijem sumnjiva smisla i uvjerljivosti uzročno posljedične komponente, no to nas uopće nije zabrinjavalo. Nije nam cilj bio osmisliti nešto što bi moglo biti proglašeno za opće kulturno dobro. Čak štoviše. Pazite mi smo tada bili 18-ogodišnji, konstantno napušeni i pripiti mangupi kojima uopće nije smetao taj nedostatak glave i repa u našoj priči i/li njenoj poanti. Dapače, upravo taj nedostatak konstruktivnosti koja bi nas samo gušila bio je glavni pokretački momenat tog projekta. Snimiti nešto što je potpuno autentično i smišljeno u samom trenutku izvedne. Spontanost i nepredvidljivost su nas značajno više ložili od unaprijed ispisanog scenarija. Uostalom nismo imali ambicija slati materijal na filmske natječaje. Htjeli smo imati nešto za svoju privatnu kolekciju, što bi eventualno prikazali ponekom znatiželjniku iz kvarta koji je i bio i ostao naš cijeli svijet pa smo imali osjećaj da bi u tom slučaju to doista gledao čitavi svijet. To je naprosto bio savršen poligon za izboj spontanih ideja, čitaj gluparija koje su nas beskrajno veselile i bile time dodatno uzbudljive jer je kamera bila upaljena.
…I tako iz svog fetus položaja sa smiješkom promatram svijet kroz otvoren prtljažnik. Umjesto metka popio sam zarobljavanje. Snimili oni sve, još zadovoljno komentiraju, gledajući snimku, kako je Mile baš uvjerljivo odglumio kako me udara u glavu – ne znaju tupani, al zna zato moja glava, da pred ovim baš i nije neka glumačka, ali možda jest boksačka karijera. Spremam se izaći iz prtljažnika kad neupaljeni auto neplanirano krene. Kako smo na vrhu brijega nema kamo nego prema dolje. Vlasnik Vectre – Tihi hoda prema svom autu (točnije autu njegova oca) i viče napušenom Ivi koji sjedi na mjestu vozača da povuče ručnu. Ovaj viče da vuče al’ da se ova zablokirala. Auto sve brže klizi niz padinu. Kamenčići sve jače tupo zvoncaju po podvozju. Sve što vidim je plavo nebo i sve zabrinutija i poput mliječnih oblaka bijela Tihijeva faca, koja čovjeka zaglavljenog u prtljažniku tj. mene, neću vam lagati – ne ispunja odveć osjećajem spokoja. On sad već i trči za autom koji, premda ugašen, zahvaljujući gravitaciji sve jače ubrzava. Opet viče Ivi da povuče ručnu, a ovaj ga ponovo stručno izvjesti da bi rado, al se ova, đubre, eto zaglavila. Još se smije pritom jer je, poput svih ostalih, napušen ko magare i ozbiljnost situacije ustuknula je pred zabavnim momentom neizvjesnosti. Ne da je nesvjestan ozbiljnosti već upravo suprotno – ta ozbiljnost, premda donekle proživljena panikom, ujedno potpiruje vatru njegove perverzne zabavljenosti – jer ha što će drugo – činjenicom da auto niz brijeg srlja ususret nepoznatoj, ne odveć optimističnoj sudbini. Dakle On, Ivo, je u djelomičnom lunaparku, Tihi u potpunom mučilištu, a ja u nekoj vrsti zabavnog horora začinjenog Tihijevom sve izbezumljenijim izrazom lica. ON, Tihi , već vrišti: “Ručna kretenu, ručna!”
“Ne radi, ne radi!”
“Kak ne radi jebem te glupog!?”, točno tim redoslijedom – uskličnik upitnik – jer bio je primarno raspižđen, a tek onda znatiželjan.
Auto zakreće u desnu stranu. Osjetim to iz svog putujućeg sarkofaga koji što se mene tiče – možda ide i ka provaliji – možda ide ka provaliji!?, točno tim redoslijedom – uskličnik upitnik – jer bio sam primarno ustrašen, a tek onda znatiželjan – da ne bih ustrašenost znanjem da nas doista čeka provalija, naglo zamijenio bolesničkim samopomazanjem. Uostalom nezgodno je čovjeku svoje zadnje trenutke provesti u potpunoj izvjesnosti da se radi o zadnjim trenucima – znatno je ugodnije ne znati to i nadati se kakvom boljem kraju.
Zaviknem: “Mamaa”, ali odrežem ovaj zadnji aa, ne dam mu da se rasplamsa u visoki C, jer ako već moram mrijeti, bar da odem kolko tolko dostojanstveno – u prtljažniku auta korištenog za snimanje najdebilnijeg filma u povijesti kinematografije, s vozačem koji ne može povući ručnu i koji na Tihijevu: “Okreni volan, okreni volan!” kao i dosad detaljno izvještava:
“Zaglavio se, zaglavio se, majku mu!”
Molim se iako tome inače nisam sklon. Nagođujem se s Isusom i Marijom da ću ih se češće sjetiti ako ostanem neoštećen ili barem neosakaćen u ovom nekontroliranom strovaljivanju niz padinu. Auto već piči ko veliki, smo sve brži i brži, idemo ka ponoru al ne puštamo “gas”, Tihi je sve dalji i dalji, vidim samo obrise neba iz svojeg putujućeg lijesa. Moment filmski. Tihi je prestao urlati. Bilo mi je draže dok je urlao – znači da je tad još bilo šanse za spas. Sad…sad se sve stišalo. Znači – odustao je! Oh ne! Znači sad je već sasvim izvjesno da ćemo, da ćemo se…?!…Strmoglaviti?!, točno tim redoslijedom upitnik uskličnik jer, dok mi se kratki, ali zato bedasto provedeni život vrti pred očima, pitam se zar ću doista ovako glupo skončati…
…Nakon par trenutaka neizvjesnosti – boom! Tupi udarac. Zaustavila se Vectra – sunce joj akcelerirano jeb..
..Za drvo šljive što se junački ispriječilo pred nama, pokazalo se da je izvanredne kakvoće za zaustavljanje auta u slobodnopadnom nastraju, ni pretvrdo da ga ozlijedi ni premeko da ga propusti ili ti da se mi lijepo strmopizdimo pod izuzetno gadnim kutem u pet, šest metara duboku jarugu, na čijem je rubu to drvo stajalo ko suđeni nam štit..
..”Jesi snimio ovo?!”, nadobudno pitam Saleta.
“Nisam. Jebiga pao sam. Ode kamera u pič.. materinu”, prstima čeprka po rupi na trenirci pod kojom se nazire raskrvavljeno koljeno.
Naša snimačka avantura je završila. Više nitko nije bio pri volji za daljnje snimanje – ponajmanje Tihi. Čitaj – ipak ćemo se samo zapiti gore i to je to.
Otišli smo nekog gospona seljana zamoliti da nam pomogne izvući auto koji se bio dobrano nagnuo nad jarugu – prijetivši da bi mogao polomiti šljivu što ga je u presudnom trenutku nesebično zadržala svojim drvenim tijelom.
“Da su igrali košarku, auto i šljiva, bio bi to klasičan faul u napadu.”, provalim, ali nitko se ne nasmije mojoj sportskoj metafori. Svi su hipnotizirano gledali kako gospon seljan veže uže za branik auta, sjeda u svoj traktor i već pod gasom malo pretjerano nagazuje gas ili ti papučicu.
Mogu vam reć – nisu bezveze sve te legende o snazi traktora. To nije za vjerovat kojom je brzinom iščupao stražnji branik – ko da ga nikad na autu nije bilo. Tihi je u novoj drami, oplakuje još jedan dio Vectre koja iz sekunde u sekundu propada pred njegovim uplakanim očima.
“Za kaj ćemo je sad vezat. Za jaja?!”, zaurla u plaču, a Sale ga odvodi na stranu da se malo smiri, a i da ne bi dodatno uvrijedio osobu koja jedina ima stroj koji može izvući auto iz, doslovce, nezavidnog položaja. Usput Sale podiže palac prema traktoristu u znak da pokuša ponovo. Iz druge su izvukli auto, omotavši uže kroz otvorene stražnje prozore (šašava, ali i uspješna ideja).
“Ajde dobro je, bitno da su svi živi”, Sale je tješio Tihog.
“Je svi su živi, ak se ne računa da će mene stari ubit…”, dobaci Tihi u rezigniranom sarkazmu i otpije gutljaj šljivovice koju mu sućutno doda gospon seljan. Jedna je šljiva spasila njegov auto, druga je bila na putu da to učini s njegovim duhom…
