Zavirujem posvuda kao dokolici odan kolekcionar dojmova
Jer novi je grad posvuda izniknuo po starom gradu
Valja to istražiti
Dizalice ponegdje pojedu obzor,
Ali ga dovoljno brzo izbace iz usta
Poneka nova zgrada zaprijeti da će progutati školu ili kuću
No zaustavi se nadomak kao bezopasna prijetnja
Netko se negdje pobuni, ali u sebi – i onda to brzo zaboravi…
…Ljudi u trenirkama polusneno šeću svoje razbuđene pse
Auti vraćaju svoje vozače kućama nakon posla
Još su živčani, ali nešto se polako smiruje u njima,
Opominje da je mehanizam žrvnja stao, do sutra
Ta spoznaja ometa potpuno smirenje pa se radi na njenom zaboravu
Nova igrališta su posađena po jučerašnjim poljima
Neka nova djeca nabacuju se na neki novi koš nekog novog kvarta
Ja, stari ulični hodač i velebni posjednik ničeg
Osim umišljenog prava na vrijednost jer tu već dugo živim
Promatram kako skakuću komadom zemlje
Kojim još nisam prošao, koji kao da pripada
Nekom sasvim novom gradu unutar “mojeg” pomalo već bivšeg grada
Zamišljam nove stanovnike bezbrojnih, još praznih, stanova
Odakle će stići, kakvi će biti, kakve će živote voditi, hoće li se sretati sa mnom?
Ja, velebni neposjednik ičeg hodam pločnicima sa srcem od oblaka
Sanjarim o tom novom gradu izniklom usred starog grada
Lahornim, prozračnim, naivnim snom
Kafić na povišenom usred zelene pustopoljine
Zove da se sjednem tamo i komfornije nastavim sa sanjarenjem
Ali noge, noge su još gladne puta…
