Sjećanje na tinejđerstvo obojeno je magijom koja uvijek malčice došminka lice u koje se zagledalo. Imao sam nekih trinaest, četrnaest godina, a hormoni su mi već opasno divljali i pravili dar-mar uzduž i poprijeko krvotoka. Nije bilo te pizdarije na koju me se nije dalo nagovoriti. Ne zato što sam po defaultu bio mangup – bio sam zapravo jako osjetljivi i hipersenzibilni klinac koji je tu činjenicu, koju bi neki da ju otkriju itekako zloupotrijebili, prikrivao mangupskom fasadom. U facu mi reći da za nešto nemam muda – e to bi me tek izludilo i motiviralo za izvođenje epskih fakinarija i ludosti. Kad danas bolje pogledam, možda sam, kao i meni tada slični, pukom srećom preživio to razdoblje. Ruku na srce – da mi se netko u to doba, kad sam se samome sebi činio neuništivim, isfurao s nečim tipa: “Majs, ziher sam da ne bi im’o muda skočit s drugog kata na glavu”, vjerojatno vi sad ne biste čitali ovaj tekst. Doduše, tko zna, možda bi i beton popustio pod mojom tvrdoglavošću…
…Poput većine svojih prijatelja iz 8.B razreda, s neutaživom sam, dječjom ali svejedno opipljivom, čežnjom promatrao zgodne vršnjakinje iz škole. Neke su se i tada, a bogami i danas, činile poput neosvojivih tvrđava. U toj svojoj tragikomičnoj djetinjoj nezrelosti sve do čega smo uspjeli stići po pitanju stupanja u tjelesni kontakt s bićima naših snova bila je nepodopština zvana šlatanje. Danas se vjerojatno na to pale lampice dječjih pravobranitelja no tada u devedesetima šlatanje je još nosilo stigmu sitnog “zločina” – tabuića na kojeg su stariji samo okretali glavu ne želeći napuštati zonu komfora zbog jednog tako infantilnog i dovoljno benignog, bedastog i nespretnog izraza tinejđerske seksualnosti.
Za one koji se prvi put susreću s tim terminom radi se o neovlaštenom i svakako od strane žrtve neodobrenom štipkanju/lupkanju/primanju djevojčine/mladićeve guzice ili cice. Dakle, jedan blickrig nakon što se nakon kraćeg razdoblja špijunaže konačno došlo u manualni kontakt sa spomenutim dijelovima tijela…
Eh kad se samo sjetim tih svinjarija. Koleginice iz mojeg i susjednih razreda pod malim bi odmorom stale jedna do druge naslonjenje na školski gelender 1. kata i ništa ne sluteć grickale sendvič ili štapiće te kao neku komedijašku predstavu promatrale vrtoglavo natjeravanje klinaca nižih razreda po školskom holu u prizemlju. Usput su pričale o grozomornoj domaćoj zadaći iz matematike koje upravo slijedi blok sat ili o tamo nekom momčiću koji im se sviđa, a koji dakako, nikad nismo bili mi jer smo za njih bili prebalavi i predostupni. E, ali imali smo za to vješto isplaniranu osvetu.
Dok su se tako, s mislima na potpuno drugom planetu od našeg, međusobno važno došaptavale, mi smo poput predatorčića iz prikrajka vagali najpogodniji trenutak za akciju. Zalijetali bi se, pače obrušavali i u brisućem trkoletu poput kakvih mini F16 ra-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta izrešetali bi mete što su se, ne znajuć isprva ni što ih je snašlo, bile tako pozivajuće izložile nasred školskog hodnika. Nama šmrkavim mangupima nedostojnim ikakvog iole godpodskijeg pristupa njihove su se stražnjice činile poput najprimamljivije ponude u izlogu. To smo čekali cijeli dan – mission acomplished. Nakon što smo prohujali s vihorom, daleko od njihovih izdevetanih pozadina, slijedilo je utvrđivanje gradiva iz životinjskog carstva jer nema te životinje kojom nisi bio okršten: “Konju, svinjo, majmune, slone, vole, stoko!…” No, nama je osjećaj srama ipak bio nešto manji od tog jastučastog osjećaja mesa što je još neko vrijeme blaženski strujio dlanovima. Struja za koju si redovno želio plaćati režije da ti ju slučajno ne isključe. Neugodnost zbog njenog vikanja: „Glupane idiotski!“, bila je ništavna prema užitku koji bi se iz dlana silovito širio ustreptalim mladim tijelom. Pokušali bi zadržati taj blaženi fantomski osjećaj pod prstima koliko smo god mogli.
Sjećam se, jednom je stanovita Marina u koju sam potajno bio zaljubljen, bila za gelenderom. To joj inače nije bio običaj. Bio je moj red za napad. Već sam bio u niskom startu. Ajme kako sad to izvesti. Ako ju ne zašlatam smijat će mi se da sam papak, a s druge strane znate kako je, ne moš samo tako jeftino zašlatati onu u koju si zaljubljen. Žrtvovat šanse kod nje ili ugled kod dečkiju? Dilema je bila ogromna, a odluku je valjalo donijeti u djeliću sekunde. Zaletio sam se neodlučno u onim svojim crnim školskim papučama koje su se na mramoru ponašale kao klizaljke, spotaknuo se preko nečije torbe što mi se izdajnički uplela pod noge i nosom zagnjurio tamo gdje sam planirao stići dlanom. Marina je taman između zalogaja sendviča od Poli salame prijateljici s kojom je ponavljala kemiju zaustila izgovoriti kemijsku formulu vode, kad joj od siline neočekivanog udarca Poli izleti iz usta i pogodi profesoricu kemije ravno u čelenku. I ostane tamo zaljepljen! Pomislio sam: “Ili je Marina varan” – znate kako te egzotične životinje raspolažu ljepljivom slinom, “ili majoneza prianja uz facu mnogo jače nego sam mislio? Možda profa na lice stavlja Oho ljepilo da joj se puder bolje uhvati?” Bilo kako bilo ta je profesorica bila neopisivo smušena i s tim je novim “modnim dodatkom”, ponosno uzdignute glave, jer tako je uvijek hodala, ušla u razred. Moja je bruka srećom bila zasjenjena time što je na čelu poput kakvog grba nosila taj ne do kraja sažvakan dijelić ružičastog mesa. Srećom i Marina je bila skoncentrirana samo na to. S ostatkom razreda prepustila se neobuzdanom smijehu u času kad je očima čitavog razreda budno motreni komadićak odlučio napustiti prijašnju lokaciju i sletjeti na netom otvorenu stranicu imenika. Dotad su svi šutjeli, ali tišinom kojom je odjekivalo nestrpljenje, poput otkočenih puški koje napeto vrebaju željno iščekivani povod da puknu. Naravno ja sam bio taj čija je stranica u imeniku počašćena gostovanjem Marinine salame. Morao sam odgovarati za ocjenu. Instant karma.
Profesorici se prije toga dakako nitko nije usudio reći da ima salamu na licu. Samo je u čudu pogledala taj prehrambeni artikl, kao da je više zanima njegov kemijski sastav od toga kako je dovraga dospio na njenu glavu. Misterije stoljeća…
Šlatanje je stvar treninga, kao uostalom i sve drugo u životu. Prvo je, naravno, najteže. Oklijevajući kreneš pa zastaneš dobrih 20 – ak puta bojeći se reakcije naciljane djevojke. U sebi predosjećaš da joj se ta tvoja podlost baš i neće svidjeti, ali zov njene guzice ipak je jači. Kad jednom kreneš i urbi et orbi razotkriješ da si napaljena maloljetna budaletina, sve ide puno lakše. Više od cura ne očekuješ da te ozbiljno uzmu u obzir, što te rasterećuje u obavljanju te nečasne radnje. Neka se slobodno druže sa starijim momcima. Ti ćeš već dobiti svoje zaslužene mrvice na koje si se ovako lopovski odvažio.
Par godina kasnije, u srednjoj, one su počele šlatati nas. Kakav obrat! Nije im se sviđalo dok smo ih ganjali, a nije im se sviđalo ni kad smo ih prestali ganjati. Od toga da je promatraju kao seksualni objekt ženi je gore jedino kad je tako više ne promatraju. Više iz osvete što smo ih prestali zaskakivati iz prikrajka, nego iz stvarne potrebe za dodirivanjem naših stražnjica, počele su nas vrebati dok smo mirno naslonjeni na gelender s frendovima planirali gdje ćemo za vikend. Jedina je razlika bila naša reakcija. Mi za njima nismo vikali da su idiotske glupače. Ništa nije bilo više sexy od toga kad bi te neka u prolazu maznula po debelom mesu i nasmijala ti se. Utvarao bi si da i one uživaju u tom dodiru jednako koliko i ti. Više od samog dodira grijala te činjenica da te netko želi dodirnuti.
Ne bih rekao da su nam bile dosadile pa da smo ih zato prestali lupetati. Jednostavno smo stali jer, kad je popustio prvobitni usplamtjeli entuzijazam, nastupio je snažan sram. Neugodnost poslije šlatanja postajala je znatno jača od kratkotrajnog užitka kojeg je donosila. A i, ruku na srce, konačno smo postajali spremnijima na neke konstruktivnije ljubavne akcije. Kad kažem konstruktivnije akcije time nipošto ne mislim na ovu zbog koje su me mjesec dana zvali Nosonja.
Prebacili smo šlatarenje na ulicu. Ispekli smo zanat u školi – bilo je vrijeme da stečena znanja prenesemo i u “stvarni život”. Jednom smo prilikom, mi dripci iz ulaza 19, sjedeći na klupicama pred zgradom, ugledali jednu nevjerojatno zgodnu ženskicu u minjaku. Prizor od kojeg nismo mogli odlijepiti oči i koji je maloprijašnje trkeljanje o tome je li bolji bijeli ili crveni Marlboro bacio u drugi plan, zapravo učinio ga smiješno nevažnim. U transu smo ju promatrali kadli netko dobaci: „Majsec, ziher se nemaš muda zaletit za ovom“. A već smo rekli: ako sam na nešto alergičan to je kad mi kažu da za nešto nemam hrabrosti. Kakve li sam samo vratolomne pizdarije i gluposti u životu napravio da dokažem suprotno. Bez razmišljanja sam, laganog, pa sve bržeg koraka, krenuo za tom gracioznom gazelom. Sada već u punom trku približavao sam se dvjema polutkama koje su me hipnotizirale svojim zamamnim njihanjem. Taman kad sam, nanišanivši, ispružio ruku da stignem u obećanu zemlju, vrhom tenisice zakačio sam rinzol i nosom opet zagnjurio tamo gdje sam planirao stići dlanom. U padu sam se zakotrljao po blatu kraj pločnika. Prekrasnica je zbunjeno i s nekim sažalnošću prožetim prezirom promatrala nehotičnog njušitelja svog šupčića. Kad sam ustao nekih par metara ispred nje izgledao sam poput rudara koji je upravo odradio smjenu u paklenskim dubinama majčice Zemlje. Podigao sam desnu ruku i rekao joj: „Bok“ i blatno joj se i krvavo nasmiješio. Kao, sve je pod kontrolom, tako i inače prelazim cestu. Kakva bruka! Za poslat priču u Teen, pa nek cijela generacija svjedoči najnespretnijem šlatanju u povijesti tog “sporta”. Prestar sam za Teen, pa šaljem priču na Kronike VG. Možda ju oni objave jer ipak je sve to skupa “tako romantično”…
