Gazda je imao mekan hod. Kao da je plovio zrakom ili možda bolje kao da je stajao na nevidljivoj pokretnoj traci po kojoj bi, tek toliko da prikrije efekt potpomognutog kretanja, lagano zakoraknuo. Bio je to korak od 5 metara – kakve bi napravili neki drevni divovi, ali, u odnosu na gazdu, na značajno manje otmjen način. Nije on glavu mnogo razbijao općom političko ekonomskom situacijom. Imao je svoj uhodan ugostiteljski biznis u kojem su drugi radili za njega – žena, kćer i dva konobara sa strane koja su uskakala u kombinaciju. Nije bio od neke velike sreće na licu, ali ni od prevelike brige. Kao da mu je neka davna proživljena trauma zauvijek ostavila trag na licu koje je uvijek djelovalo kao da je malko u nekoj boli i nelagodi, ali nikako na način koji bi ukazivao na slabo podnošenje i nepomirenost sa situacijom. Djelovao je malko ljigavo, ali nije time kod mene izazivao prezir ili nesnošljivost – više sam bio sklon traženju razloga zašto je takav. Prolazili smo jedan pored drugog poput sjena od krvi i mesa. Ne znam da li smo ijednom izmijenili riječ. Mislim da nismo, osim jednom kad je sklonio stolicu da lakše prođem do svog mjesta. Zahvalio sam, ali više kako se zahvaljuje konceptu generalne pristojnosti i dobrohotnosti nego konkretnoj osobi. Ni on se prema meni nije odnosio kao prema stvarnoj osobi. Uvijek se radilo o sasvim neosobnoj izmjeni pogleda, više mlohavoj, indolentnoj potvrdi primjećivanja egzistencije ovog drugog nego ičem drugom. Očito je, a nije to nešto što mi se rijetko događa, da smo pripadali nekim sasvim različitim, da ne kažem, sukobljenim svjetonazorima. Ali opet, ne mogu reći da smo si zato bili samo sjene. Bilo je tu možda i neke sasvim nedokučive nesnošljivosti, ali one vrste preko koje se lako prijeđe i koja ne ostaje moriti nositelja nakon što izvor nesnošljivosti izađe iz vidokruga. Možda smo obojica, da se tako izrazim, bili dovoljno sofisticirani da ne učinimo nešto što bi zaoštrilo taj odnos međusobne polunevidljivosti koji smo vremenom razvili. Bilo je to poput preventivnih vatrogasnih koraka koji se prave u svezi s vatrom, a da se ova ne bi razbuktala. Ova naša vjerojatno ima potencijal da napravi itekakvu štetu, ali uz lagane mjere predostrožnosti sasvim ju se lako drži pod kontrolom i na mjestu s kojeg ne može ni malo zaprijetiti.
Promatrali smo se poput kakvih egzotičnih životinja koje već određeno vrijeme obitavaju na ovim zemljopisnim širinama, a očekivali bi ih, u najmanju ruku, na Madagaskaru. Nije to bila klasična snošljivost ni politička korektnost. Ovo naše među(p)odnošenje zasnivalo se na sasvim osebujnim, intimnim razlozima kojima ni sami ne ulazimo lako (ili nikako) u trag, ali prema čijim notama sviramo u gotovo vjerskom zanosu. Suživot nepoznavanja u kojem se (pre)poznajemo na ravni koju objasniti mogu samo instinkti ili neko sasvim nedefinirano čulo. I dalje ćemo se mimoilaziti, vjerojatno do vječnosti, svak u svojem balonu…
