Nakon što sam u svojim sporadičnim youtube-ovskim putešestvijama naletio na košarkašku utakmicu Jugoplastike i Barcelone iz 1991 – finale Eurolige, s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom u glavnim ulogama, u oči mi je, sasvim neočekivano, upao robusni centar Barcelone, crne boje kože. Ne zato što mi je bio nešto posebno lijep već zato što me iz nekog neobjašnjivog razloga njegova pojava spontano nagnala da se zamislim u njegovim Guliverskim tenisicama…
Radilo se o nekom amerikancu koji je košarkaški kruh, vjerojatno zbog nemogućnosti da se nametne u NBA ligi, odlučio potražiti u Europi. Kad bolje razmisliš, kakav život! Slavljen si od čitave Katalonije, kad utakmice krenu adrenalin zavlada žilama i možeš samo arogantno uživati u svojoj fizičkoj superiornosti nad većinom suparnika. Redovno upijaš neviđene količine euforije i ljubavi temperamentnih, klubu odanih navijača, negdje u sebi predosjećajući da sve to ostaje u tebi kao tajni eliksir koji te čini vječno mladim i vitalnim. Imaš dopuštenje biti djetinjast, nonšalantan i šarmantno neodgovoran sve dok pobjeđujete, a to je više-manje non stop jer su gazde kluba, uz tebe, pokupovali sve najbolje igrače koje tržište trenutno nudi (osim već spomenutih, prokletih, talentiranih Hrvata koji će vas pobijediti u finalu). Živiš negdje iznad užurbanog centra grada, u elitnoj četvrti, sportski prije utakmica i nesportski poslije njih, vjerojatno u isto vrijeme muvajući po dvije, tri preslatke španjolkice koje se pale na poznate sportaše – jer za to imaš dovoljno vremena, a bogami i mogućnosti. Kad te nešto isfrustrira obaviš pojačan trening i iznojiš demončiće, kako voliš nazivati nevidljiva bića što ti katkad tište grud. Razmišljaš o ulaganju u nekretnine jer već poznaješ ljude koji će ti pomoći s provjerenim ulaganjima. Ne opterećuješ se previše financijama jer ih imaš i više no dovoljno za relativno bezbrižnu budućnost. Kod sebe doma često priređuješ zabave. Zbog boje kože prati te naravno glas da si iznimno obdaren. Žene se tope i hihoću pred tvojom alfamužjačkom pojavom više-manje gdje god se pojaviš pa ti se ponekad čini kako je život tvoj osobni švedski ljubavni stol. S vremena na vrijeme odglumiš neku ozljedu da bi si omogućio dva, tri tjedna za odmor od napornih treninga. Već si dovoljno iskusan i znaš kako uvjerljivo preuveličati nuspojave bolno iskrenutog zgloba – tako česte košarkaške povrede. Tad opušteno s klupe gledaš utakmice u finom, gospodskom odijelu sašivenom po tvojim gorostasnim mjerama. Kasnije, bez grižnje savjesti, piješ vina iz biranih vinograda u unajmljenoj starinskoj vili po čijim zidovima puže stoljetna mahovina. Pogled s prostrane terase puca na čitav grad koji sneno treperi u daljini, na beskrajne brižno ošišane vrtove i arhaične fontane bogatog susjedstva. Dok dvije zgodne služavke u minicama tebi i gostima nose birana jela, svježe pečene jastoge, kavijar i jagode sa šlagom, ti ih iz zezancije malo štipneš za guzu zbog čega još više rasteš u očima svojih prijatelja, a one se prave da ih smeta i govore ti da ne budeš zloćko, pogledavajući te pogledom koji ti jasno daje do znanja da se zapravo uopće ne ljute. Kad se zaželiš društva nema toga tko bi odolio tvom pozivu jer svima paše biti u društvu poznate i cijenjene osobe. Do dugo u noć, jer ujutro ne moraš rano ustati, pričate osvijetljeni prigušenim crvenim lampama u rokoko stilu, nalijevajući već desetu butelju u svoje nezasitne, razmažene želuce, iz čiste obijesti mijenjajući partnerice u neznanju da će se to uskoro prozvati svinganjem. Tu i tamo javiš se na poziv ćelavog trenera koji gubeći ono malo preostale kose zabrinuto zapitkuje jesi li na vrijeme legao kako bi kvalitetnim snom ubrzao učinke terapije koja te sutra u podne čeka u mondenom medicinskom centru, nedaleko od mjesta gdje živiš. Glumiš da si namrgođen jer da što te on ima buditi usred noći, znajući da kuži da ga muljaš, ali i da ti ne smije previše prigovarati jer si ljubimac gazde kluba i imaš zagarantirano mjesto u petorci bez obzira što se šuška o tvom raskalašenom, ne baš sportskom stilu provođenja slobodnog vremena. Nakon što ti hedonističke potrebe splasnu liježeš sam u krevet jer tako se bolje naspavaš nego kad si u društvu dama. Slatko se prisjećaš svih noćašnjih ludih fora, od smijanja prdneš i zadovoljno uvučeš golemu količinu nasmrđenog zraka u svoja junačka pluća, sjetivši se svog ocvalog neboderčića u Bronxu koji se poput neke grosteskne piramide izdizao iznad čađavih krošnji bolesnog drveća koje je usahlo raslo iz crnog asfalta. Da tamo si donedavno živio, u carstvu bezbrojnim filmovima i rap pjesmama opjevanih zločina, tamo gdje ljudski život nije puno vredniji od jednog hamburgera ili uvrede, a sad, na satenskoj plahti prisjećaš se onog zagonetnog gosta, prijatelja tvog najdražeg suigrača koji je pričao o svetoj ezoterijskoj povezanosti ljudi sa suncem, mjesecom i prirodnim ciklusima. Da, ovdje se tvoj život pričinjava tako dragocjen, skupocjen i svečan, vrijedan življenja i svakog sljedećeg udisaja. Jedini bijeg iz tvog starog kvarta bio je da postaneš vrhunski košarkaš i ti si u tome uspio, otišavši daleko od izlizanih igrališta opasanih kavezom gdje crni klinci lete što zbog dobrog odraza što zbog cracka, daleko od zagušljivog besperspektivnog susjedstva koje ovdje, iz daljine, djeluje pomalo romantično, a kada si tamo uglavnom tragično. Da da, dobro si odlučio kad si prodaju cracka zamijenio s loptom. Tvoji su te visina i talent odveli u neslućene visine. Iz te sirotinjske četvrti gdje su te ismijavali zbog tvojih snova, preselio si tamo gdje ih ostvaruješ. Na trenutak se zapitaš pripadaš li ovdje, bi li ti se svi ovi ljudi na ovako ljubazan i topao način ikada približili da nisi ovako vješt i dominantan pod koševima? Ma…briga te, čak i ako je njihova uljudnost uvjetovana isključivo nekim skrivenim interesom tebi je to sasvim prihvatljivo, ta bio bi lud kad bi pretjeranom analiziranju dopustio da ti pokvari vrhunsko raspoloženje, ovaj slasni užitak postojanja, demonski krik zadovoljstva koji se upravo pronio dugačkim hodnicima tvoje goleme kuće. U bogatoj mirovini biti ćeš za koju godinu, u kompi s pravim ljudima iz biznisa, s jakim vezama, s raskošnim danima koji jedva čekaju da se iz njih ispije sav ponuđeni nektar. No dobro – usput treba odraditi i još par sezona, ali nije to teško – još uvijek voliš ovu igru…
