Večer je bila ljubičasta, baš kao i podljev ispod lijevog Perinog oka, zarađen u sinoćnjoj tučnjavi u lokalnom pubu. Sjedio je za šankom do svojeg prijatelja Ivana. „Jučer sam ti opet sreo bivšu s onim novim likom, mesarom“, izletilo je Ivanu. Perin bijes je proključao. Nije se uspio iskontrolirati. „Kak mi to možeš govorir, pič.o!!!“, zaurlao je i nasrnuo na prijatelja poput razjarenog bika. Nakon što ih je stasiti gazda razdvojio iz bojnog klinča, više od oka i prstiju kojima je nespretno ošinuo Ivanovu jagodičnu kost, Peru su pekle slike nepoznatog mesara koji ljubaka njegovu bivšu curu. Dok je gazdi obećavao da će mu platiti za polomljeni visoki stolac, Ivan mu je sleđa sasuo u zatiljak: „Ti fakat nisi normalan! Neću više s tobom pričat, kretenu!“ Potom je demonstrativno izašao iz puba i snažno zalupio vratima. Putem kući flešnulo ga je da se s Perom, prije no što su se potukli, dogovorio sutra otići u ribičiju. Potrebu da ga i dalje mrzi polako je nadjačavala želja da sutra zajednički provjere jesu li ribe pri apetitu. Nazvao je Peru kroz pola sata i rekao mu da se više ne ljuti na njega, da ga razumije: „Sve ok stari, kužim kak se osjećaš i da nije bilo niš osobno, treba to izbacit iz sebe…“
…„Znaš da ne mogu podnijet pomisao da je itko dira, pa makar to bio i ginekolog kod kojeg je otišla obaviti papa test“, prigušenim tonom Pero je saopćio Ivanu. Bili su se taman utaborili na jednom prilično zabačenom mjestu uz rijeku. Izgledalo je poput mjesta na koje ljudska noga još nije kročila, barem ne u novijoj ljudskoj povijesti. Namjeravali su čitavu noć provesti u ribičiji.
„Ali vi niste u vezi već pet mjeseci, nemaš više pravo biti lud zbog toga“, Ivan mu je odmjerenim tonom objašnjavao.
„Znam, al’ to ništa ne mijenja na stvari. I dalje me to užasno smeta. By the way, kad si mi rekao ono u pubu, djelovalo je kao da se hraniš mojim bolom, kao da se naslađuješ“, rekao je Pero i umetnuo bolu na udicu. Ivan ga je bez riječi slušao, zabijajući stalke za ribičke štapove u vlažnu zemlju.
„Znaš kaj je najgore?“, Pero je nastavio. Uopće me toliko ne smeta to što je zaljubljena u nekog drugog. Ne smeta mi toliko ni to što se uopće više ne viđamo“.
„Pa kaj te onda muči?“, upita ga Ivan.
„Ne mogu podnijet pomisao na tuđi pimpek u njoj“. Kuiš, proganja me slika kak se ševi s tim tipom i to me iznutra tolko razdire…. ma ko sto sotonskih noževa! Gušim se i zavijam ko ranjeni vuk“.
„Gušiš se i zavijaš? U isto vrijeme? Kaj ne bi bilo bolje da štediš dah ak se već gušiš?“, potkuri ga malo Ivan. Pero bi mu inače kontrirao, ali je bio u prevelikom deliriju da bi se osvrtao na Ivanovu provokaciju. Možda ju čak nije ni čuo od grmljavine u svojoj glavi.
„Imam osjećaj da ću poludjeti. Ne mogu to više podnijeti. Volio bi ih vidjeti zajedno negdje vani i da mi taj njen frajer nešto krivo kaže pa da imam pravednički razlog da ga nabijem. Maštam kak ubijam boga u njemu i to pred njom. Pa da vidi ko je od nas dvojice alfa mužjak, da misli na mene kad poslije legne s njim i s njegovom mesarskom kobasicom.
„Možda se uopće ne ševe“, odgovori mu Ivan.
„Je ziher, navečer igraju monopoly, daj me nemoj jeb..!“, Pero mu nervozno odvrati. Uostalom lik je mesar, sigurno vješto barata s njenim mesom, papak!“
„Daj se ne deri, preplašit ćeš ribe“, šaptom ga upozori Ivan.
„Ma briga me za ribu, doš’o sam tu odmorit živce i ne razmišljat o njoj“, Pero mu kontrira, ali ipak malo stišanim tonom.
„I super ti ide“, ironično će Ivan i dodaje: „Kaj se tiče onog da uživam dok patiš, to uopće nije istina. Samo mislim da ne možeš ostatak života provesti u zavaravanju samog sebe da ona nema nekog novog. Moraš to početi prihvaćati. Što prije to bolje. Još su i stari Grci znali da se samo suočavanjem s vlastitom mukom postiže katarza“.
„Ka’e to katarza?“, pitanjem ga prekida Pero.
„Pročišćenje, oslobođenje od tereta koji tišti dušu. Grci su to činili putem umjetnosti, ali može se to i ovako, otvaranjem pred osobom od povjerenja“, važno će Ivan.
„Da, al kaj ak’ je ona bila ta – baš za mene stvorena, ako sam sve upropastio onda kad sam je prevario? Već mjesecima izlazim skoro svaki dan i samo pijem ko smuk. Zdebljo sam se ko svinja, a ne osjećam se ništa bolje. Emotivno me uništila za sve druge žene. Za ostatak ženskog svijeta ne osjećam ni tisućinku onog što još uvijek osjećam prema njoj“, rekao je Pero dok mu se jedna izdajnička suza kotrljala niz lice.
„Pa nema u tome ništa loše, odmori malo od ljubavi. Ljubav je lijepa, ali i troši čovjeka. Uostalom, kaj je s onom malom plavom s kojom si izašao iz Dobrog Dana prekjučer?“, Ivan pokušava oživjeti prijatelja.
„Ma niš, kaj bi bilo. Ko u nekom trash filmu, izmaknula se u stranu kad sam je na ulici pokušao poljubiti. Zatvorenih očiju skoro sam zažvalio stup na koji je bila naslonjena. Iznad je bio znak STOP“.
„Vrlo znakovito – s obzirom na njenu reakciju, prekine ga Ivan i omakne mu se kratki, hrapavi podsmijeh koji je svim silama pokušao zadržati u sebi. Pero ga je pogledao: „Fakat. Hahahaha!“, zaorilo se čitavom riječnom dolinom.
„Drugi je put moraš pokušati poljubiti kad bude naslonjena na semafor na kojem gori zeleno svjetlo“, jedva je izgovorio Ivan kroz riječi isprekidane smijehom.
Mjesečina je utiskivala srebrne brazde po leđima crne vode. Krošnje drveća ogledavale su se u vodenom zrcalu. Perin duh naplavljen ljubavnom patnjom otpuštao je balast. Razmišljao je u sebi: „Moram proći ovo što sada prolazim. Koliko god htio biti blaženo ravnodušan, ne ide to preko noći“. Kao da se sva silina bola od maločas transformirala u neku neobičnu zadovoljštinu, u osjećaj da je sve baš onako kako i treba biti. Da sve što mu se događa, koliko god se loše činilo, skriva u sebi neko buduće dobro, dobro koje u ovom trenutku on još ne može naslutiti. Dok su im udice tonule u hladnu mračnu vodu, dva prijatelja su uranjala u tišinu prostranstva. Svježina noćnog zraka punila je Perine nosnice obećavajućim mirisom budućnosti. Sve je tiša bila noć, sve je tiše bilo i u njemu…
