Branko Uvodić – u tekstu namjerno ne navodim imena izvođača jer ih je bilo jako puno i nisam ih baš sve uspio poslušati – čekirajte facebook stranicu festivala i moći ćete ih sve bez problema naći. Više no pozitivne dojmove koje nosim sa festivala može se bez ikakvog pretjerivanja slobodno prišiti uz sve kantautore, bendove, ljude iz organizacije (Vedran Ivorek Tafra, Turbina…) i publiku. Idem prvo s petkom jer sam, za razliku od četvrtka, tamo i osobno došao.
Dan 2. (petak): Biciklom sam se dovezao do Ranča(po vuku). Čovječe živim tu već milijun godina i nikad mi noga još ovdje nije kročila, pomislio sam. Mrak se već svojim povećim dijelom bio prilijepio za nebo. Par jakih reflektora osvjetljavalo je prostranu livadu. Znate kako je u prirodi, tama je nekako gušća jer nema toliko ulične rasvjete. Obrisi ljudskih lica i drveća djelovali su magičnije. Zvijezde su bile nadamnom – njih otprilike bezbroj i svud oko mene – njih otprilike 7, 8. Da, već pogađate, bili su to kantautori, poredani u krug kao ono kamenje iz drevnog Stonehenge-a. Poput keltskih svećenika koji su svoje čarobnjačke štapove odlučili zamijeniti za gitare iscjeljivali su nas nježnim prebiranjem po žicama i eteričnim, sugestivnim vokalima, vješto nas uvodeći u intimne ljubavne priče, zdravu životnu filozofiju i zajebanciju te u neke samo pjesnicima dostupne tajne postojanja. Grupa vrlo mladih dama koje su se razdragano smijuljile zaljubljeno pogledavajući u jednog kantautora slika je koja mi se urezala u pamćenje i koja jasno govori da ovom gradu nasušno treba što više ovakvih događaja.
Sreo sam tamo brojne poznate koje već dugo nisam vidio. Za većinu mi je bilo drago da ih vidim, a za ove druge bio sam, srećom, predobro raspoložen da bih prošlosti dopustio da mi pokvari sadašnjost. U jednom trenu, opijen blagotvornim zvukovima, dvjema lijepim curama što su se u prosjeku smijale na 3 od 5 mojih loših fora (60% – nije loše) i naravno pivom, zalegao sam na zemlju i s ljudima koji su tamo već ležali odlučio osnovati klapu „Kenjo“. Koliko je čitava atmosfera oko nas bila inspirirajuća možda najbolje svjedoči to da smo odmah osmislili svoju prvu pjesmu koja će biti prepjev one poznate klapske „Da te mogu pismom zvati“. Ide ovako nekako: „Kad bi barem mogo srati, ja bi kenja – ne bi staja, da se stari proljev vrati, ne bi sranju bilo kraja“. Mogu vam reći, s obzirom da je noć bila paklenski topla, te suze radosnice koje smo štrcali jedni po drugima dobro su nam došle kao osvježenje. Nakon kantautora masovno smo prebacil na swing ludovanje na drugoj strani Ranča. Iako nisam neki posebni ljubitelj tog žanra moram priznati da me bend opasno rasplesao. U deliriju koji je vladao veselo smo se odbijali jedni od drugih, kao oni autići na sudaranje u lunaparku. Na jedan trenutak koji je trajao čitavu noć zaboravili smo na same sebe, svakodnevne brige i probleme, divljali i glupirali se bez straha što će nam dežurni dušebrižnici dobaciti i misliti o nama. „Jebeš tulum poslije kojeg te nije sram“, rekao bi moj prijatelj Veljo koji je također nazočio jučerašnjem programu. He, al treba napravit platformu za takav tulum i to je ono što je noćas bila pobjeda ovog Velikogoričkog festivala – što se sve skupa pretvorilo u tulum do dugo iza ponoći, a da zvučna kulisa nisu bili lobotomizirajući narodnjaci. S obzirom da se sve događa na ranču gdje ima i konja (kad ja dođem onda je jedan više) moglo bi se prigodno reći: Dođite večeras, zajašite valove dobrog raspoloženja i bit ćete na konju. Veselim se subotnjem danu istovremeno bivajući tužan što nakon njega slijedi zadnji… do čitanja
Dan prvi: U četvrtak nažalost nisam mogao doći no jedna od zanimljivijih vijesti koja je do mene došla je ta da je Miki Solus uhapšen za vrijeme vlastitog koncerta jer je, svjedoci tvrde, svirao kriminalno loše. Da je svirao samo loše sve bi dobro prošlo, no kriminalno loše, to se već kosi sa zakonom. Šalim se, naravno, riječ je o, po mom sudu, izvrsnom i vrlo duhovitom mladom „gangsta“ kantautoru, ali policija je doista na nečiji nervozni poziv upala na Ranch i prekinula mu friško započeti nastup jer je, eto, po nečijim kriterijima remetio javni red i mir. Čiji, konja koji spavaju u obližnjoj štali ili samo onog koji je zvao policiju? Zamislite kako bi odjeknulo u medijima i kakvu bi sliku o nama prenijeli u svijet da se takvo nešto primjerice dogodilo na IN Music festivalu i da jednog od bivših headlinera Nick Cave-a dva plavca čupaju s pozornice i to taman nakon što je ovaj par desetaka tisuća ljudi uveo u stanje kolektivnog transa. Muzika je stala, plavac je prišao Cave-u nešto mu šapnuo i nesigurno prišao mikrofonu zamuckujući: “ Žao mi je, ali susjedi se žale na preglasnu muziku, morate se stišat. Nakon zaglušujuće salve zvižduka Vidno iznervirani Cave ne bi više mogao izdražati i u stilu Zvone Bobana zaletio bi se prema murjaku. Koju minutu kasnije plavci ga pognutog i s lisicama na rukama brzinski guraju u maricu praćeni zabezeknutim pogledima brojnih fanova. A sve samo zato što je Katica iz Gredica na Jarunu u ponoć nazvala policiju i žalila se da ne može spavati od nesnosne buke. „Ali nisam ništa loše učinio, više se čak i ne drogiram. Ja sam samo pjevao!“, očajnički se brani poznati glazbenik, a plavac na kojeg je maloprije fizički nasrnuo odgovara mu:“ Propjevat ćeš ti meni opet kad dođemo u stanicu, mamicu mi tvoju!“ i pritišće gas na marici. Dok su se njih dvojica natezali murjakov mlađi kolega krišom je opalio selfie s Nick Cave-om u pozadini i odmah fotku stavio na fejsbuk ne bi li se pohvalio svojim dosad najvećim „ulovom“. Eto to vam je značaj kulture za Hrvate – ne moš ti napravit nešto toliko kvalitetno koliko te oni mogu izignorirat i još ti murju pozvat…
