“Jednom, kad sam bila mala, donijela sam doma puža i nazvala ga Kristofor. Čula sam kak starci u kuhinji šapuću da bi možda trebala kod psihologa.”, rekla je u jednom od onih nizova opijajućih ljubavnih ispovijedi tijekom kojih partneri međusobno dijele svu svoju prošlost. Zbog ispovjedne ravnoteže bilo je pristojno uzvratiti još jednom svojom anegdotom no nakon bezbroj prijašnjih prisjećanja koje sam samo sipao iz rukava nastupi potuzni blackout, praznina, pad sistema. Koliko god se iz petnih žila naprezao pokrenuti memoriju, nisam se mogao sjetiti ničeg pa sam zamolio da u nedostatku svoje, iznimno, ponudim tuđu prispodobu. Srećom, pristala je. U glavnoj ulozi bio je jedan moj davni poznanik kojeg sam naravno zvao “frend”.
“Znači frend dovede neku malićku u stan”, bio sam sav jako važan i iskusan, jer – rekavši to sa šeretskim osmijehom, uključivalo je da i ja u najmanju ruku znam kako je to dovesti neku malićku u stan.
“E i legli njih dvoje, obavili one stvari”, rekoh toliko nonšalantno i neosobno, želeći, na način kao da to uopće ne želim, stvoriti dojam da sam i sam već toliko puta u krevetu obavio one stvari da mi je sad već gotovo ravno hoću li ih ikad više obavljati.
“Nakon toga su zaspali. Usred gluhe noći on se probudi. Počeo se, onako čvrsto umotan u poplun, meškoljiti poput podivljale gusjenice koja se želi osloboditi iz svoje kukuljice. Mala se probudila od njegovih tektonskih pomicanja i gledala ga sva u čudu. Mislila je da ovaj možda ima kakav napadaj. On se naglo uspravi u krevetu i krene isprekidano disati – tri kratka i jedan dugi udah s jakim podizanjem brade. U sekundi ga nadvlada nesavladiva biološka potreba i on kihne tako jako da mu je plomba izletila iz usta i zabila se u radijator. Metalni PLONG!!! zaori u mrklom mraku sobe, a on uzdahne s olakšanjem kao da je upravo doživio grandiozni nosni orgazam. Mala ustane i preplašeno ga upita skrivajući usta ispod deke – Š, š, što si ti – Terminator?! Ovaj joj, prije no što je mrtav hladan opet zahrkao kratko odbrusi – “Jebat ću mater zubaru, opet mi je sfušao plombu. To nije plomba – to je tempirana plomba.” Mala navodno ostatak noći nije mogla zaspati sva u strahu koji će mu se sljedeći dio tijela odlomiti i zaglušujuće opaliti po namještaju.”
“Isuse, pa s kakvim se ti ljudima družiš – pa ja ne mogu vjerovat.”, negodovala je.
Malo me to pogodi jer sam bio uvjeren da će se nasmijati, a ne dovoditi u sumnju hvalevrijednost karakteristika ljudi s kojima se družim. Osim toga me boljela pomisao na to da moje kriterije za društvo smatra inferiornijim svojima. Iako je odmah promijenila temu mene je još mučila nedovršenost ove pa se nikako nisam mogao koncentrirati na ono što je dalje govorila. Ipak, odlučio sam ne nervirati nad onim što ne mogu promijeniti pa smo i dalje nesmetano prepričavali i prepričavali naše davne dogodovštine…
…Pitao sam se – čekaj malo – o čemu ćemo pričati kad presuši sve što smo iz sjećanja uspjeli istrgnuti – hoćemo li onda( da bi razgovor održali živim) morati falsificirati vlastitu prošlost kao što veliki moćnici čine s onom općom, narodnom? Da li iz straha od tišine, da li od dragosti i već pomalo natjecateljske opsjednutosti – uspoređivali smo i djelili osobne mitologije unedogled…
…Strastveno smo željeli osim sadašnjeg sebe predstaviti i onu bivšu verziju sebe – mlađu, neobuzdanu, luđu, pokušavajući naznačiti da se ta još uvijek negdje skriva u nama i čeka svojih pet minuta. Vremenski 2D polako je prelazio u 3 D realnost. Razgledavao sam njenu privatnu lentu vremena, čitaj zaranjao u njenu duboku prošlost, te zauzvrat nudio podmorničarske usluge za živopisni obilazak svoje. Svaka je rečenica, svako novo priznanje i gesta lica bila novi pixel na našoj mentalnoj slici onog drugog, koja se iz sekunde dopunjavala novim detaljima i bivala sve jasnija i slojevitija. Zavirivali smo si u najintimnije trenutke, nasluđujući se, osim samim tajnim sadržajem, i prešutnom potvrdom da smo vrijedni te razmjene osobnih povijesti.
Opetovano slušajući i komentirajući sve što se u njenom životu dogodilo prije mojeg ulaska u njega, kao da me, mic po mic, iz uloge pasivnog promatrača pretvaralo, na sasvim neobičan i gotovo neshvatljiv način, u ulogu samog aktera tih doživljaja. Iako me, naravski, u njima nije bilo, toliko sam grozničavo žudio u njima sudjelovati, da sam likom nedefiniranog, avetskog prisutstva, isijavajuće sjenke u taj već davno zgotovljeni mozaiku utiskivao, bolje rečeno nagurivao svoj začudni djelić…
…”E i jednog dana mi je zbriso Kristofor.”
“Ček, hoćeš reć’ da ti je zbriso puž? Samo malo, samo malo, pa kolko moraš bit neoprezan i neodgovoran da ti puž zbriše??!!”, peckao sam ju i time joj malo vraćao za maloprijašnje poniženje u vidu mog odabira društva.
Nije komentirala moje riječi, ali je rekla nešto zbog čeg sam ostao bez riječi, nanovo posramljen, ali i u divljoj znatiželji spram daljnjih pustolovina tog puža – njenog nesuđenog kućnog ljubimca.
“Bila sam jako tužna kad mi je puž pobjegao. Došla sam do prozora, pogledala u dvorište i rekla – hajde Kristofor – nađi svoju Ameriku…”
