(Tko se boji pudlice još)
Sjeo sam u neku kafanu pokraj malog gradskog jezerca s velikim crvenim ribama i naručio kavu i pivu – moju omiljenu kombinaciju. Znam – mislite si, kombinacija za usrat se, al’ eto mene iz nekog razloga umjesto na wc tjera na dodatno uživanje u svakom od navedenih napitaka. Bilo je oko pola pet – dakle ostalo je još par sunčanih sati za uživanje na vanjskoj terasi. Mogao sam odahnuti jer sam sve svoje obaveze za taj dan taman dovršio. Nema ljepšeg momenta u mom postojanju od onog kad na obzoru nema više nikakvog posla za obaviti. Samo apsolutno ljenčarenje bez grama grižnje savjesti ili primisli da sam mogao još nešto “konstruktivno” napraviti od svog postojanja. Što ćeš konstruktivnije od potpunog nedostatka volje za bilo kakvom konstruktivnom aktivnošću. Amerikanci bi rekli – high life – samo, u ovom slučaju, bez posredstva nekih velikih para. I dok sam tako uživao u svojem ljenčarenju evo ti teme za pisanje. Kao da se nešto, neki nevidljivi kozmički poredak stvari, pobrinu(l)o da ne sjedim besposleno već da, eto, rječju oslikam vanjsko unutarnju situaciju vlasnika jednog rudlavog psića i jednog čovjeka koji je odlučio promptno reagirati na, po njemu, sasvim neprihvatljivo ime za jednog majušnog rudlavca…
Prođe kraj mene sredovječni proćelavi gospodin ponešto krupnije građe vodeći na uzici bijelu mini pudlicu. Odjednom izusti:
“Ajde Ares!”
Kao da se u njemu probudio naoko ugasli vulkan jedan također sredovječni crnokosi markantni gospodin što je sjedio stol do mog, u plavoj trenirci i sa lažnim zlatnim Rolex-om oko zgloba lijeve ruke, s gađenjem podvikne u smjeru vlasnika Aresa.
“Ares!?”
Vlasnik razrogači oči i s očitom nevjericom pogleda potonjeg.
Nije uspio ni riječ izustiti kad kreće lavina vlasnika lažnog Rolexa.
“Usuđuješ se tu nejaku pizdicu, tu lošu kopiju od psa nazvati po grčkom bogu rata? Ovaj sramotni primjerak psećeg roda ne može bit Ares. Najmuževniji od sviju antičkih bogova ne zaslužuje da ga se ovako unižava. Ta pogledajte tog psa – kako on može biti sin jednog Zeusa i Here? Tek možda Marka Grubinića i Maje Šuput, ali Zeusa i Here? Dajte molim vas! Sveto ime Aresovo koristiti za nazivanje ovakovih nemuštih, mlohavih bića, pa to je potpuna blasfemija!”
Iako sam svim silama priželjkivao da ga vlasnik psa nazvanom po grčkom bogu razornog rata razoruža rečenicom poput: “Što ste vi – neostvareni profesor grčke mitologije?”, ovaj je djelovao prilično uzdrman. Ustuknuo je i ogledao se, tobože u nadi da će otkriti kakvu skrivenu kameru. Krenuo je nešto kazati, ali, bit će od šoka, uspio je ispustiti samo nekakav neartikulirani, pomalo ženskasti pisak. Lažni Rolexičar, možda i ohrabren nedostatkom otpora, dodao je ulje na vatru:
“Kako ste ju mogli nazvati Ares kad je očito da ne zaslužuje nositi čak ni ime onog pederskog Orfeja!?”
Nisam mogao odoljeti da se ne uključim: “Gospodine, zar ne vidite da se radi o namjernoj šali temeljenoj na kontrastu između bezopasne pojave pudlice i zastrašujuće pojave jednog boga rata?”
Znatno oštroumnije no što bi mu opća pojava dala naslutiti vlasnik Rolexa me otresao ko mušicu.
“Što ste vi, pučki branitelj psećih prava na nošenje imena kojih nisu dostojni?”
Omamljen od očekivanog, ali zato ništa manje snažnog verbalnog krošea mogao sam samo pratiti daljnji tijek zbivanja iz kojeg sam, brže no što sam upao, ispao kao nimalo važan dionik. Tek puki zapisničar kojeg nitko nije ni tražio da nešto zapiše.
Vlasnik lažnog Rolexa nastavio je, ali ponešto smanjenom žestinom. Da li zbog hvatanja zaleta za novi snažni udar ili se već bio malo ispuhao, teško je precizno reći.
“Gospodine doista je od vas bilo budalasto tako nazvati psa. Zamislite da zarati.” Uzima dramatsku pauzu. Vlasnik pudlice stajao je grčeći šaku kojom je držao uzicu. Ares je počeo lajati no to ovog nije omelo da izusti misao do kraja.
“Zamislite da zarati među psima. Na temelju njenog imena nju bi poslali na prvu liniju fronte. Još bi očekivali i da zapovijeda istom. A pazite, okružena s dogama i njemačkim ovčarima ona ne može poslužiti čak ni kao topovsko meso. Ta pogledajte, ona je sama kost i vuna. Ona je u najboljem slučaju pozvana da guli krumpire u vojnoj kuhinji!”
“Prekinite, prekinite, jel me čujete!?”, okuražio se konačno i prividno strašljivi vlasnik bijelog psa.
“Šta je pudlo jesi ga podudlo!?”, vrijeđaoc pudlice smijao se samodopadno kroz jaki pušački kašalj.
Sićušni Ares, iskoristivši nepažnju vlasnika, tu se otme s uzice i krene prema desnoj Ahilovoj tetivi vlasnika lažnog Rolexa. Kraće vrijeme Ahil se panično izmicao i opirao Aresu no ovaj mu je na kraju ipak pokazao zube i izvojevao pobjedu grčkim stilom.
“E sad si vidio svog boga!”, u prikladnom se stilu oglasio vlasnik opravdano popizdjele pudlice.
“Kako si mogao Ares, ja sam se samo šalio, kako si mogao?!”, zacvrkutao je poluplačno markantni vlasnik trenirke, divlje lamatajući nogom s koje je bilo nemoguće otresti neželjeni privjesak koji reži. Zahaklana ribica nije htjela ni čuti da je se skine s udice. Ipak je u pitanju bio njen povrijeđen božanski ponos…
