Ujutro nakon sinoćnjeg iscrpljujućeg košarkaškog hakla nazvao me urednik M.Ž.(muško žensko garderobnih inicijala): „Hej, zvali su me upravo iz Chicago Bullsa, vidjeli su sinoćnje snimke, zainteresirani su za tebe, nude 3 milijuna dolara po sezoni”. Nakon što smo se slatko nasmijali na račun mojih košarkaških hm hm vještina, uslijedilo je otegnutno: ”Čuuuj, imam jedan tekst od Daria Drvodelića, znaš ga, brat od Katarine? Baš mi se svidio, mislim tekst, ne Dario. Uglavnom, htio bi da mu objavimo tekst, a ne znam gdje točno“. „Da, kužim, ne ide baš pod vijest, ne.“ Odgovaram mu. Kaj misliš da ga postavimo u tvojoj rubrici pod npr. predstavljanje goričkih umjetnika? I on je sam predložio da bi mogao gostovati možda u Friku iz kvarta ”U mojoj paranoidno egotriperskoj tintari pali se alarm: ”Ahaaa, zato onaj slatkorječivi uvod, da me lakše pridobije na ubacivanje ”tuđeg” teksta u moju kolumnu. U moju kolumnu! Nakon što je ego blackout nasreću stao blijediti (prevladala je bolja strana ega) sjetio sam se da sam dosad u Friku već predstavio pisanu riječ određenog broja mojih kolega homo spisateljsa i da mi se ništa strašno nakon toga nije dogodilo. Dapače, oplemenili su ovu moju rubriku i udahnuli joj svježinu drukčijih pristupa, stilova i razmišljanja. Iako Darija prvenstveno poznajem kao umjetničkog fotografa moram priznati da me i njegova pisana riječ nemalo ugodno iznenadila i da mi je i više no čast ovdje ga ugostiti i predstaviti ga, kako u pisačkom tako i fotkovnom smislu i izdanju. Ako ga boravak pod ovim mojim/našim skromnim medijskim krovom imalo ohrabri da nastavi raditi na svojem spisateljskom talentu moja/naša misija je uspjela. Uživajte…
Zažmiriš i ne postojiš (autor: Dario Drvodelić)
Sjedim u autu i čekam, promatram ljude koji hodaju pločnikom pa onda malo pogledom pratim aute koji prolaze, previše je automobila i previše je ljudi u ovo vrijeme na ulici. Gledam u zgradu preko puta, pali se svijetlo u stubištu, netko se vraća s posla umoran od svega što je doživio taj dan. Taj netko tek obuvajući papuče shvati koliko ga taj otrcani, podrapani, neugledni komad obuće veseli, taj osjećaj ugode koji prođe kroz leđa kao trenutni mlaz nekog smirujućeg hormona uštrcanog ravno u krvotok. No taj osjećaj brzo prođe i on opet ne osjeća ništa… ljudi su danas kao zombiji u nekom Romerovom filmu strave. 
Dišemo zrak i pijemo vodu samo da preživimo, hranimo se kemikalijama, otrovima i svjesni smo da nam škode, ali uvjeravamo se da nas još samo jedan sendvič, još samo jedan hamburger neće ubiti. Previše je auta na cesti, previše je ljudi na ulici, zašto ljudi nisu doma sa obitelji zašto ne sjede pred šarenom kutijom i šute čekajući da ih san smlavi. Nitko nikome više nije bitan u ovome svijetu gdje su psi važniji od ljudi. Evo čovjek šeće dva psa, kad pas stane čovjek stane kad pas krene čovjek krene, pitam se tko je tu kome gazda. Tko je kome gospodar, psi su nam gospodari, mačke su nam gospodari, televizor nam je gospodar, stranke su nam gospodari, ministri su nam gospodari, europska unija nam je gospodar, svi su nam gospodari…..kad smo prestali sami sebi biti gospodari? 
U daljini iznad nekog tamo grada vidim sijevaju munje, olujni oblaci se naziru samo kad sijevne munja, inače ne bih ni znao da su tamo. Ovdje u centru grada gdje sada sjedim rijetko se vide zvijezde pa nije ni važno je li oblačno ili ne. Htjela je vidjeti mliječni put…dobro je što živimo van grada pa se usred noći vidi mliječna staza. Jednom ćemo provesti večer gledajući u tu stazu i hraneći komarce, a ostatak noći ćemo ostavljati crvene staze po rukama i nogama pokušavajući ukloniti svrbež nastalu od tih malih krvopija. Ljudima više nije ni bitno vide li se zvijezde, više nitko ne gleda u nebo, ni noću, a ni danju. Zašto mi se čini da ljudi čak i kad se mole u crkvi gledaju u pod a ne u nebo, boje li se ili se srame…srame se pred Bogom, znaju da su krivi za sve, evo gledam ispred mene vozač prelazi raskrižjem na crveno i zna da je kriv ali nije ga briga, nitko ga nije vidio pa se ne broji ili mu je oprošteno jer nije nikoga ubio…ovaj put. A i da ubije…u današnje vrijeme…samo nemoj ubit psa jer ti se gadno piše, a za čovjeka, a gle desilo se, vozač će biti uvjetno oslobođen od suca koji neće sjediti u parkiranom autu kraj ceste i koji ga neće vidjeti dok krši svoju uvjetnu slobodu. Ono što ne vidiš toga nema i nije se desilo, zažmiriš i ništa ne postoji, zažmiriš i više ni ti…ne postojiš.
Foto: Dario Drvodelić
