Najbolji su izlasci obično oni kojih se maglovito sjećamo, po kojima bi se mogao snimiti novi nastavak hit filma „Mamurluk“ – na balkanski način. Jedan moj frend više ne izlazi često k’o nekad. Brak i malo dijete uzimaju svoj danak, da ne kažem noćnjak. Zato kad izađe obilato naplati kamate nastale tijekom višemjesečne apstinencije od pijančevanja. Kad mu mozak odluči reći baj-baj, jedan od nas preuzima brigu i postaje adultsitter – to vam je slično kao babysitter – samo što ovaj čuva malo veće homo sapiense, koji više ne seru u pelene, al’ svejedno vole napravit sranje.
Prije no što je izašao iz stana poljubio je ženu i kćerkicu.
„Nemoj gluposti radit“, žena mu je dobacila s vrata.
„Neću, bez brige“, umirujućim ju je tonom uspokojio. Istovremeno, negdje duboko u sebi posprdno se nasmijao svom umiljatom glasiću. Demon je imao drukčije planove.
Problem je u tome što osoba koja izlazi iz stana ne sliči previše onoj koja preuzima kormilo nakon šestog pića. Recimo samo još to da je osoba koja se u osam ujutro vratila u stan, naredila ženi – koja je ležala u krevetu – nek se malo pomakne u stranu da se može popišat.
… Nakon što smo u parkiću iskapili svu votku, zapičili smu u pub, pa u Stotku. „E ti majmune, kaj glumiš a? Briješ da si neka faca tu a?! Brijem da bi te razbio! Kaje? Kajee!!?, retardiranom hrabrošću pijanog čovjeka unio se u facu redaru iz kluba 100 čiji je biceps duplo širi od njegove noge. Tri zgodne klinkice u minjacima upravo su bile u živom razgovoru s tim nabildanim ćelavcem. Iz potrebe da pred njima ne ispadne totalna sirovina, redar se samo nasmijao – premda ga je bijesni patuljak u grudima nagovarao da pijanom provokatoru prošeće zube po stepenicama. Sviđalo mu se što je tim fino odgojenim klinkicama dodatno porastao u očima zbog svoje smirene reakcije. Samozadovoljno uživljen u ulogu tipa koji i bez upotrebe mišića drži sve pod kontrolom, umjesto kroz šake, divnim ga je čudom propustio u klub. „I nemojte da dole moram dolazit jer će vam bit žao“, nije zaboravio nadodati –zapečativši svoj status alfa mužjaka pred očaranim klinkama.
Zauzeli smo strateški položaj s kojeg je pucala fantastična panorama. Tri dugonoge gazele za okruglim su stolom ispijale šarene koktelčiće. Na visokim štiklama i u pripijenim trapericama kao da su se međusobno natjecale koja će skupiti veći broj view-ova. Kraće vrijeme odolijevaš napadnom buljenju jer ne želiš ostavit dojam lika koji je friško izašao iz zatvora gdje je zadnjih pet godina žene viđao samo na posterima. Sa svakom narednom cugom postižeš sve lošije rezultate na tom ispitu samokontrole.
Dobrano ubijeni frend nije gubio vrijeme. Nakon što mi je rekao: “Buraz, Stotka je postala raj za oči, a pakao za uši”, krenuo je prema nekom starijem frajeru koji je plesao sa svojom ženskom i bez razmišljanja ga izlupao po guzici ko mladog majmuna. Bio je uvjeren da je to netko od nas pa se poprilično razmahao. Kad se nakon bogznakojeg pretrpljenog udarca frajer uspio okrenuti, frend je malko ustuknuo: „E fakat sorry, mislio sam da si netko iz moje ekipe“. „Pa nakon ove inicijacije mogao bih i biti!“, stariji frajer mu domišljato i prilično agresivno odbrusi. Ženska s kojom je plesao sumnjičavo je promatrala frenda. Vjerojatno je mislila da mu se guzica njenog dečka jako sviđa. Odvukli smo frenda na stranu da ne bude problema i rekli starijem frajeru: „Ma pusti pedera“. To je bilo lakše nego mu u buci objašnjavati da nam je međusobno lupanje po stražnjicama omiljeni sport. Nastavili su plesati, a stariji frajer je dupe okrenuo zidu. Za svaki slučaj.
Samo smo ga na tren ispustili iz vida i frend je uspio nestati. Tko zna čime izazvan poput zmije se uvijao po podu između bezbrojnih rasplesanih cipelica. „Koji kur..ti radiš?!“, pitao ga je Šola. „Ma gle koja je gužva, nemreš se drukčije probit do šanka“, odvrati mu Ubijenko kao da je to potpuno normalna reakcija na gužvu. Nosio je svijetloplavu košulju koja je pokupila svu prljavštinu i blato s mramornog poda. Kad je došao do šanka izgledao je kao rudar koji je baš završio napornu smjenu u središtu Zemlje.
Nove djevojke u osvajanju scene, nisu više curice – nisu još ni žene, s gađenjem su gledale u nas i rudara dok smo eksali svoje duple red bull votke. Zašto smo eksali? Zato kaj znamo da bi dragocjenu tekućinu svu isproljevali dok nekoordinirano glumimo John Travoltu na plesnom podiju. Škvadra oko nas se razmaknula, ali ne zato što dobro plešemo pa nas se isplati pogledat. Skužili su da je to jedini način da spase svoje čaše i boce. Dok smo se nekoordinirano razbacivali u ritmu histerične muzike za ples, izgledali smo ko neka hobotnica na metamfetaminu.
„Riga mi se!“, frend mi dobaci, onako u povjerenju. Nisam još stigao ni razmisliti kako da ga što brže izvedem van kroz svu tu masu ljudi, a ovaj je upravo sadržaj svog želuca odlučio istresti u duboki dekolte one ženske koja je plesala sa starijim frajerom. Nepomično je zastala dok joj je izraz monstruoznog gađenja preuzimao čitavo lice. Bojala se pogledati prema dolje u taj smrdljivi mix gljiva (jeli smo pizzu), votke, energetskih pića i žuči.
Stariji frajer izgubio je razum i šakom munjevito krenuo u posjet frendovoj njušci. Taman u tom trenu jedan je dečko svojim neopreznim plesnim pokretom odgurnuo frenda u stranu, pa je šaka starijeg frajera promašila svoju metu i sletjela na nasmijane usne pjevača narodnjačkog benda. Pljas!!, odzvonilo je unatoč turbo glasnoj muzici. Pjevač je odletio na bubnjeve, srušivši čitav set ćinela bubnjaru u krilo. Basistu benda je prekipjelo. Bijesno je skinuo svoj instrument i njime zamahnuo prema starijem frajeru, ali je za dlaku promašio i zabio ga jednoj od tri gazele u potiljak. Oko njih se, naravno, već bilo okupilo krdo napaljenih mužjačića koji su im plaćali skupa pića. U tren oka izbila je sveopća tučnjava u kojoj se više nije znalo tko koga i zbog čega lupa. Staro, mlado, muško, žensko – čitava je stotka postala poprište suludog fajta u kojem su udarci prštali ko na tekućoj traci. Dva balavca su sa šanka u kečerskom stilu skakali po ovima dolje. Neki lik se poput Tasmanijske nemani raširenih ruku vrtio u krug, rušeći prisutne ko čunjeve. Razbijeno staklo, alkohol, krv i pokošena tijela prekrili su čitavi podij. Muzika je naravno stala jer se cijeli bend branio od najezde razjarenih fanova. Čak ni redari nisu uspijevali razmrsiti to pobješnjelo klupko ljudi. Nakon što sam, umjesto novog pića, popio tri krošea u glavu, panično sam pogledom tražio the frenda. Kad sam ga pronašao imao sam što i za vidjeti. Divovski mlaz iz njegovih usta izlijevao se po zvučniku. “Pozli mi kad predugo slušam narodnjake. Vidiš da i drugima čine loše, potiču ih na agresiju“ pravdao se redaru s početka priče, koji ga je, poput kunića, primio za vrat i predatorski iznio van – dok su klinke u minjacima cipelarile (štiklarile) bubnjara koji se s poda bespomoćno branio svojim drvenim palicama…
…Kad se frend probudio bilo je već podne. Kćerkica mu se bacila na trbuh i počela ga gurati van iz kreveta: „Ajde tatice, idemo u park, svi su već vani!“ Žena mu je kuhala ručak, leđima znakovito okrenuta. Nije htjela ni riječi prozboriti s njim. Tišina je bila mučnija od mučnine koja ga je mučila.
Kad su izašli iz stana na hodniku su veselo čavrljale dvije susjede u poznim godinama. Dok mu je u glavi bespoštedno tutnjala grmljavina mamurluka, frend ih je srdačno pozdravio i nasmiješio im se zadnjim trzajem snage. Izmijenio je s njima par kurtoaznih rečenica i s maleckom ušao u lift.
„Kakav krasan dečko“, prozbori jedna.
„Je. Je. I uzoran obiteljski čovjek“, zaključi druga s oduševljenjem.
Piše: Zlatko Majsec
