Na wc-u praznim mjehur. Dvije kolegice na hodniku započnu s kokodakanjem o svojim muževima. Protiv svoje volje uživljavam se u njihove obiteljske sapunice. Kako to već biva sa sapunicama navlačim se i želim saznati što se zbiva u nastavku. Tako brzinski prođe 10 minuta kad osvjestim da je krajnje vrijeme da se vratim na sastanak s kojeg sam zbriso pod prišapnutom izlikom kolegi da se idem popišat. Ako se uskoro ne vratim ili će mislit da imam problema s prostatom il’ da bacam majmuna u nesvijest. Ove dvije ispred vrata ne staju s kokodakanjem. Dinamika nepromijenjena, volumen konstantan, sve u metronomu. Koliko god mi se žuri vratit na sastanak ne činim to jer ako sad izađem na hodnik kolegice će mislit da sam zasjeo na kenjažu jer šta bi drugo radio unutra punih 10 minuta. Šutim, stojim (usto sam već davno po obavljenom poslu s bijele daske) u tišini da moja prisutnost i dalje ostane tajnom. A vruće unutra za popizdit i nema zraka. Krećem im u sebi jebat sve po spisku i da izvole više svršit s tim svojim muževima. Mislim kom još nije dosta 10 minuta da svrši!? Netko nervozno udari po kvaki. Stariji kolega zdravoseljački zaurla: “Ajme netko zasjeo, a meni sila!”
Čoeče taj je stvarno opušten!, pomislim. Čujem kako šeće gore dolje po hodniku ko profesor Baltazar – stražu drži da se ne bi tkogod slučajno prijestolja dokop’o prije njega. Ja sam u agoniji jer ove se već 15 minuta ne gase. Pričekat ću još minutu – možda se raščisti zrak. Prilaze nečiji koraci. Čujem šeficu: “Jel netko vidio Zlatka? Ne znamo gdje je. Treba nam hitno na sastanku!” Ja cvilim u sebi od agonije, al’ ne mogu od srama sad izać van – nisam lud.
Evo ti i stranke neke: “Dobar dan, trebao bih gospodina Majseca u vezi mog ugovora.” Gledam ko na filmu ima li u wc-u neka daska na stropu kroz koju bi džejmsbondovski mogao izgmizati napolje iz ovog svog nehotičnog zatvora.
“Ne znamo ni mi gdje je nestao, ali on vam je inače na sastanku”, objasni umilno šefica stranci.
Meni zazvoni mobitel. “Joj pa to je Zlatkov zvuk mobitela, znam ga ja već! Ajde, što radiš toliko dugo unutra? Izlazi više, svi te čekaju već 20 minuta!”, kriči šefica pred vratima wc-a.
“Ajde mali – ima i drugih kojima je sila!”, nestrpljivi kolega ponovno besramno otkriva razlog svoje nervoze ili ti motive skorog ulaska.
“E nećeš vjerovat kaj je bilo”, izmotavam se pred šeficom.
“Ajde ne seri više!”
Iako nisam ništa srao osjećao sam se prilično usrano.
