Sjedim za šankom kraj naoko otmjene dame
I skroz potiho podrigujem spoj pive i salame
Odlučan da je još večeras oborim s nogu
Koristim zadah kao omamljujuću drogu
Nakon što osmu red bull votku u sebe usipa
Prelazim na halo defekt verbalnog tipa
„Proljepšala si se, nisam mislio da je to moguće“
Polako se šuljam kroz neprijateljske obruče
Ona se na svaku moju foru glasno hihoće
To očit je znak da me želi, da me hoće
Još i desnom rukom senzualno prolazi kroz kosu
„Hej, čekaj! Zašto namiguje onom Narko bossu?!“
Iz straha da ju zbildan ćelavac ne ščepa prije mene
Ljubomorno joj pjevušim: „Vrijeme je da se krene“
Odlazimo u obližnji park, sjedamo u osamu klupe
Gdje provodimo trenutke lijepe, baš nimalo glupe
Ali što više pričamo, biva jasnije od dana
Da sve ću opet obaviti uz pomoć svoga dlana
A vani hladno, zima se uz naša tijela steže
Moje noge prema njoj, njene od me bježe
Žudim za tjelesnim sjedinjenjem,
Al nju to trenutno baš i ne fura
No, očajan sam pa sam strpljiv
Zato mi je postala cura…
