„Večer, može jednu veliku“, naručio sam od uličnog prodavača pečenih kestena. „Za veliku može i sa dostavom“, vremešni je prodavač zvučao kao stari blues pjevač kojem je glasnice odavno ispržio viski. „Ma ja sam samome sebi dostava“, spremno sam odgovorio i pružio mu dvadeset kuna nakon što je vruće kestene brižno zamotao u bijeli tuljac, ubacivši još jedan podeblji, gratis, kesten koji je, razrezan po sredini, otkrivao žućkasti sočni plod. Kraj te peći iz koje je dim sukljao u ledeni mrak bilo je tako ugodno toplo da mi se nigdje dalje nije išlo. „Tako je teško kad nemam“, rekao je sebi u bradu i u čađave dlanove zahvalno primio moju izgužvanu dvadeseticu. U tom trenutku osjetio sam svu težinu tog novca kojeg sam se bio spreman olako riješiti, a koji je njemu značio sve na svijetu. Novac je poput vode, kruži u prirodi. Privučeš ga sebi, a onda ga pustiš dalje u opticaj. Nisam bio gladan, ali imao sam privilegij da unatoč sitosti kupim hranu koja mi i nije prijeko potrebna. Onako, iz čiste gurmanske obijesti i užitka. Zašto ne, topli kesteni grijat će mi dlanove i topiti mi se u ustima dok ću se, s noge na nogu, polako vraćati kući. Premda su neki oguljeni kesteni iznutra bili dlakavi ko Bigfoot, po njima kao da je stari prodavač prosuo svoje tajne čarolije. Stišavala se moja dotadašnja histerična užurbanost i mogao sam konačno, lišen unutrašnje zagađenosti, pročišćenog duha opipati večernje
bilo grada. Jesam li, pod utjecajem svog uvelike poboljšanog stanja, uobičajeno goričko mrtvilo krivo dekodirao kao veselu živahnost kojoj treba dati šansu ili sam doista gledao rasplamsalu radost noći u čiju sam vatru tajnovito i sam upuhivao kisik, ne znam, ali stvar je funkcionirala. Zgrade su odjednom prodisale, djelujući kao da će svakog časa uzletjeti. Iza svakog osvijetljenog prozora titrala je neponovljiva životna priča u koju sam želio proniknuti. Odjekivala je opojna simfonija postojanja i tresle se čestice atmosfere. Bio sam poput majke ovog grada, brižno zavirujući u svijet svakog čovjeka i svake pojave koju srećem, čineći ih nakratko svojim sastavnim dijelom…
…Aktivirao se crv sumnje. Čovječe što je meni, kakve su ovo spike? Jesam li drogiran? Ma sto posto sam drogiran! Nije ono prodavač kestena već diler koji će me zakačiti na svoju novu, vruću, robu i masno zarađivati od vojske meni sličnih, novopečenih ovisnika o pečenim kestenima. Kakav stari maher! Za svojim će skromnim štandom nedaleko policije cijelu jesen i dobar dio zime u krvotok građana uštrcavati dobitnu kombinaciju kemijskih spojeva koju će srednjoškolci u žargonu zvati Kestazy. Alibi mu je savršen. Tko će posumnjati da kesteni kriju nedozvoljene supstance koje izazivaju euforiju i promijenjena stanja svijesti? Morat će zaposliti još ljudi da mu beru kestene i škrope ih nesvetom drogicom. Redovi pred štandom sezat će sve do već navedene policije. Priča nastaje sama od sebe…
…„Vidi, vidi, nešto u zadnje vrijeme krenulo ovog starog prodavača. Ovakvih redova nije bilo još od rata kad su ljudi u cik zore pred dućanima čekali u redu za crni kruh“, prozborio je načelnik policije, gledajući kroz prozor svog ureda u gusjeničastu povorku ljudi, ni u snu ne pomišljajući kako je u pozadini svega genijalna kriminalna ideja. „Da, prije na crni kruh, a sad na crni kesten“, nadovezao se mladi, friško zaposleni plavac Jurkotić, stojeći pred načelnikovim radnim stolom u nervoznom iščekivanju dnevnog rasporeda dužnosti, sve u nadi da će svojom domišljatošću zaraditi kod šefa dodatne bodove. „He moj Jurkotiću, duhovit si ko Jehovin svjedok. Sad ćeš ti meni za nagradu otići provjeriti jel starom sve štima s dozvolom za držanje štanda“.
Mladi plavac, unatoč silnom trudu, nije uspio pronaći ništa kompromitirajuće u poslovanju starog uličnog (pre)prodavača Kestazy-ja. Još je i sam, vraćajući se u postaju, pojeo poklonjenu veliku porciju kestena i uskoro se, potpuno drogiran, razdragano smijuljio pred načelnikom kad mu je ovaj naredio da ode napraviti očevid vezan uz jutrašnji skok jednog građana s balkona desetog kata zgrade. Jurkotiću su popuštale kočnice : „Jel to neka nova olimpijska disciplina, šefe? Uz skokove u vodu uveli i skokove na beton?“. „Načelnik ga prostrijeli pogledom: „Kreni odma’ da i tvoja karijera ne bi naprasno doživjela slobodan pad!“. „Razumijem gospodine načelniče, hihihi“, dobra fora hihihi“, bleskasto se i dalje smijuljio Jurkotić. Premda je, djelićem mozga, bio svjestan ozbiljnosti šefove prijetnje nije mogao, a da i dalje ne osjeća blaženu uzvišenost, gotovo nedodirljivost.
Čim je ispratio mladca iz svog ureda načelnik je privatnim mobitelom nazvao svog starog kolegu koji će Jurkotiću praviti društvo prilikom očevida: „Slušaj, šaljem malog Jurkotića s tobom, znaš da uvijek šaljemo minimalno dvojicu. Malom nisu sve broju, neće taj ništa otkriti ni posumnjati, ali ipak pripazi. Ne smije se saznati za Kestazy, stari prodavač osim kestena, ilegalno podmazuje i moj i tvoj džep“. Stari kolega mu odgovara: „Sve jasno, al čovječe kak’ se bacaju u zadnje vrijeme morat ćemo osim odjela za ubojstva otvoriti i odjel za samoubojstva“ Načelnik mu kroz žučni šapat odbrusi: „Šta je ovo danas, svi pokušavaju bit smiješni! Skoncentriraj se ti bolje na zadatak! Mali kolko god je lud, možda
nije skroz blesav, čuo si već šta su rekli da je pokojni naglas vikao prije nego je skočio!“. „Dobro, dobro, ne moraš se odma’ derat na mene, nisam balavac“, uvrijeđeno procijedi stariji kolega i prekine vezu dok nije još pao u napast uzvratiti pretpostavljenom istom mjerom.
Jurkotića će tek skorašnji prizor čovjeka beživotno slijepljenog s asfaltom, s potpuno smrskanim, izobličenim licem, malko otrijezniti. Prije no što je njihov ljubazni susjed odlučio napustiti svoj balkon, ali ne u smjeru dnevne sobe, svjedoci su se pred dva policajca kleli da su ga čuli kako viče: „Jebem ti ovoliki red za Kestazy da ti jebem, trebam Kestazy odmaaaaaaaaaaa!!!! Uslijedio je tupi udarac i tišina puna crnih slutnji koje su se nažalost obistinile. Hm, kestazy, što je to kestazy?, češao se mladi plavac iza uha ne mogavši nikako tu besmislenu riječ povezati s bilo čim opipljivim u kontekstu ovog
slučaja. „Da nije poludio?“, priupitao je iskusnijeg kolegu koji, jedva dočekavši to pitanje, potvrdi njegove riječi: „Ma sigurno, pa čuo si da se relativno nedavno rastao od žene, ljude pogodi samoća, to je tako…“, mudro je pleo magleno klupko oko ionako slabog Jurkotićevog rasuđivanja.
Pokojni je, tvrdi većina svjedoka, do pred samu smrt bio pun života i ono u čemu se svi slažu jest da mu je ovo bilo prvi puta da je skočio s balkona. Relativno nedavna rastava od žene nameće se kao najlogičniji razlog za ovaj šokantni potez. Kestazy je, nagađaju svjedoci, intimni nadimak njegove bivše žene koja se, pretpostavljaju, u međuvremenu strahovito prokurvala jer kako drukčije protumačiti činjenicu da je pokojnik u zadnjim trenucima svoga postojanja u krajnjem očaju spominjao kako pred njom stoje čitavi redovi mušterija, zapisao je u notes Jurkotić, zadovoljan vješto sročenim rečenicama, ali nezadovoljan što ne može šefu podastrijeti neki konkretniji trag motivacije za ovaj čin, osim onaj zasnovan na susjedskim tračevima. Pročitavši očevidnik, načelnik se zadovoljno
zavalio u stolac, utipkao broj u mobitel i rekao svom starom kolegi: „Ha! Šta sam ti rekao! Znao sam da možemo računati na malog Jurkotića!“…
…Stari je prodavač svoju skromnu kućicu koju je dosad grijao na drva vremenom pretvorio u vilu čije prostrane sobe visokih svodova zagrijavaju umjetno izgrađeni gejziri, ograđeni posebnim kineskim porculanom koji lako izdržava visoke temperature. Od malih je nogu fasciniran dalekim Islandom, pa da ne mora tamo otputovati (strah od letenja) odlučio je njegove najpoznatije prirodne ljepote trajno preseliti sebi. Ne vjerujete mi? Samo probajte Kestazy, pa što mislite otkud mi „čistome“ ideje za ovakvu priču?
