Urednik Žilec jednom mi je prilikom strogo zabranio da u Frika iz kvarta objavljujem pjesme mojeg benda Mel Camino. Rekao je: “Majsec, morat ću te dekapitirati ako postupiš suprotno mojoj zabrani”. Dosad sam apsolutno ispoštovao tu zabranu, a čemu mogu posvjedočiti svi koji me poznaju i koji me po gradu i dalje viđaju s glavom na ramenima. Ne brinite – nije mi dosadio život već je ovo jedna pjesma za koju se nikako nisam mogao odlučiti da li stilski više odgovara Friku ili Mel Caminu. Odlučio sam se na kraju bendovski ju objaviti, i, vjerojatno prvi i zadnji put, iskoristiti ovaj svoj medijski prostor da ispromoviram pjesmu svojeg benda.
Ova pričopjesma govori o jednom prilično nesigurnom, ali zato podosta napaljenom teenageru koji čitavu noć u birtiji provede smišljajući taktike kako da pristupi djevojci svojih snova koja sjedi za stolom do. Kako vrijeme odmiče on je sve pijaniji i, posljedično, sve sigurniji u pozitivan ishod svog zavodničkog nastupa. Nažalost, recipročno s padom količine straha od uleta, dolazi i do značajnog pada kvalitete izvedbe – pa sve skupa svrši klasičnim glasanjem neandertalca koji je želio ostaviti dojam duhovitog intelektualca: “Eeej bok, bok ja sam Wedran – vidim te duplo, al’ pretpostavljam da si jedna…” Glazbu i tekst potpisuje moja malenkost, a aranžman čitavi bend – Viktor Grabar – Gitarović, Tomislav Tonković – Toto Digitalac, Zoran Smoljanović – Tupi udarac (bubanj ofkors) i Vid Križanić – kelner strojarski ili ti basist. Btw savršene ženske bekove odglumio Toto koji je, osim što je odličan gitarist, i najbolji glumac u bendu. Za produkciju se pobrinuo izvrsni(k) Mark Mrakovčić dok je za živopisnu ilustraciju koja uvjerljivo dočarava i atmosferu i ideju pjesme zaslužna Katarina Matković – inače Viktorova djevojka. Svaka sličnost s Goethe-ovim Wertherom sasvim je slučajna…
