Razmišljam o čemu pisati ovaj tjedan. Lijeno je pretproljetno popodne, cvrkut ptičica s dvorišne strane moje zgrade omamljuje čula, a još više volju da izmozgam ovotjednu temu. Kao i većina današnjih homo sapiensa koji uživaju u civilizacijskoj tekovini zvanoj električna struja dokono sam prelistavao internetske stranice i naletio na kratki intervju glumca Hugh Granta kojeg je dao manekenki Ashley Graham. Vjerojatno ste i sami već pročitali o tom “nemilom” događaju koji je podigao veliku prašinu i zgražanju velikog dijela javnosti nad Hugh Grantom koji je iskrenim, nezainteresiranim odgovorima ili ti iskrenom nezainteresiranošću i manjkom entuzijazms nad manekenkinim, ruku na srcu, banalnim pitanjima, u najmanju ruku, podijelio javnost. Jedni ga smatraju seljačinom koja nije ni zaslužila pojaviti se na tom, kažu, prestižnom događaju zvanom dodjela Oscara, jer da ako smatra da je predobar za to – što se tamo uopće pojavio? Čini se, ima i onih koji veličaju njegov “nastup” kao posljednju utočište autentičnosti i nepodlijeganja pravilima da se, kad si već glumac, mora glumiti ushićenost kada ti netko postavi trivijalno pitanje poput: “A što ste nam to odjenuli večeras?”
Od pitanja je li Hugh Grant odviše arogantni kreten koji bi trebao s više razumijevanja, kozerije i koketiranja komunicirati s predstavnicima medija koji zaslužuju više jer itekako reklamiraju njegov zanat zvan gluma možda je važnije pitanje – ne zaslužuje li umjetnik, a bogami i publika kvalitetnija i zanimljivija pitanja od onih koja se odnose na nečije odijelo i količinu zabave na snimanju filma u kojem se dotični, usput budi rečeno, pojavljuje svega tri sekunde. Ali to je lice i naličje današnjeg (medijskog) svijeta – ne prodaju tiražu umne i duboke opservacije nekog umjetničkog djela već potpis modnog kreatora ili preduboki “skandalozni” dekolte. U redu, netko će reći – postoji mjesto za obavezna i manje obavezna čavrljanja (chit chat takozvani ako sam dobro pobrao), ali zašto se na nekog tko ne želi sudjelovati u small talk-u od kojeg mu se očito povraća, mora spustiti kuka i motika?
Na već spomenuto pitanje što je odjenuo – Hugh Grant koji me definitivno još davno osvojio svojim vrhunski odigranim sad već legendarnim ulogama romantičnih šmokljana, genijalno je odgovorio: “Svoje odijelo.” Briljantno. Dalje nema. Dodjelite čovjeku Oscara za autentičnost. U tom moru kiča, namještenih osmijeha i hinjenih oduševljenja evo nam jednog prekrasnog dezertera u, uvjetno rečeno, poznijim godinama, koji svojom neglumljenom nezainteresiranošću tj. neglumljenom zainteresiranošću za banalije što danas nažalost krase naslovnice većine medija, iste te medije gladne ispraznih senzacija ismijava (možda i sasvim nehotice). Svodi ih pritom (mislim na većinu medija) upravo na onu ravan kakvu isti i zaslužuju – kao nešto vrijedno ignoriranja, kao nešto nevrijedno vremena, pažnje i energije konzumiranja, a još manje dodvoravanja.
Neki mu zamjeraju bezobrazluk, gnušajući se manjka pristojnosti i stupnja dodvoravanja sugovorniku koji “samo radi svoj posao”. Što je sljedeće – javno ćemo linčovati rodilju koja je na Svetom duhu na jedno mjesto poslala novinarku koja ju je upitala: “Što ste nam večeras obukli”. Koliko sam vidio, a pogledao sam intervju par puta, Grant nije bio nešto posebno bezobrazan, a ni bahat. Dapače, vidjelo se da je muški odlučio istrpjeti pitanja od kojih bi mnogi zakolutali okom.
Jednostavno, odlučio se svrstati na onu, manje popularnu, stranu svijeta koji odbacuje važnost agresivne površnosti kojom smo okruženi, a koja, opijena vlastitom izmišljenom vrijednošću, nametljivo traži naše sudjelovanje, čak pokoravanje. Grant je odbio sudjelovati u veličanju gluposti. Mnogi će mu zamjeriti što je odbio sudjelovati u slavljenju banalnosti naše svagdašnje, da je to strahovito cringe (susramlje) i slično.
Hm…zašto? Što ili tko je tu vrijedan cringe-a, postavljačica pitanja ili Grant?
Što je tu zapravo bezobrazno – njegovi prilično precizni i iskreni odgovori ili nedostatak prijetvornosti? Čini se da će ti Hollywood sve oprostiti osim manjka prijetvornosti. Ako čovjek nema svoj omiljeni film za koji navija što je loše u tome da to javno prizna – odbijajući sudjelovanje u igri lažne ostrašćenosti nad umjetničkim djelima koja ga nisu posebice dotakla i oduševila? Trebali bi slaviti njegovu hrabrost, koja me u određenoj mjeri (naravno ni blizu tako vrhunski duhovito i pripremljeno) podsjetila na legendarna vođenja dodjela Grammy-a od strane Ricky Gervais-a koji je na genijalno zabavan način ismijao sav taj lažni sjaj glumačkog glamura.
Ovo je, dakako, bilo nešto neugodnije za gledanje i dosta manje duhovito, ali sa sličnim stavom koji, po mom skromnom sudu, definitivno zaslužuje biti podržan…
