Cvrkut ptičica ljekovito je odzvanjao parkom ispred moje zgrade. Jutarnje sunčeve zrake probijale su se kroz spuštene rolete i na tamnom sjenom obojen zid precrtavale svjetlosni mozaik uskih otvora kroz koje su ušle u sobu. Bilo je još prerano da ustanem i bacim se na rješavanje dugo odgađanih obaveza. Čovjek se zakači na beskonačno odgađanje, baš kao što brzo postane radoholičar kad konačno krene s planiranim, zarotira kotačiće mehanizma. Ležao sam i dalje u savršeno prilagođenom kalupu svog madraca, poput faraona u sarkofagu, mumificiran toplom dekicom, jednako nespreman i da ponovno zaspem i da se do kraja probudim, ne želeći prekinuti nit tog slatkog međustanja. Listao sam sjećanja na burni vikend živcirajući se što je i sama pomisao na neke ljude koje sam sreo u gradu dovoljna da mi se digne žuč. Ne, neću razmišljati o njima, kvariti ovaj čarobni jutarnji spokoj. Ipak, kao što je nekim ljudima neodoljivo privlačno raditi/govoriti sve one stvari za koje znaju da će me izluditi tako i mene, zauzvrat, obuzima neopisiva slast zabadanja igala u njihove imaginarne vudu lutkice. Začaran krug, reklo bi se. Srećom, nije predugo potrajao bijes. Mogao sam nastaviti s disanjem bez suvišnog tereta na plućima. Možda je to to. Dugi, duboki dah koji iscjeljuje i kratki, plitki koji soli ranu. Samo duboko diši, samome sebi dajem guru upute.
Ustavši iz kreveta, već automatski, upalio sam laptop i tišinu poslao na pauzu. Na radiju je svirala nepoznata pjesma u koju sam se isti čas beznadno zaljubio. Kako se primicala kraju hvatala me panika da je više nikad neću čuti jer je na radijskoj web stranici pisalo samo jutarnji mix. Isuse, kako se zove ova pjesma? Jao, recite mi da ste ju nazvali po refrenu, u sebi sam preklinjao neznane članove benda. Brže bolje otišao sam na youtube i upisao ključne riječi. Nakon beskrajno duge sekunde učitavanja pojavila se slika u savršenoj sinergiji sa zvukom kojeg sam tražio. Bingo! Uzdah olakšanja bio je King Kongovski. Nije dugo potrajalo, a pjesma je bila na beskonačnom repeat-u. Bez ikakvog prethodnog upozorenja bio sam potpuno lišen mogućnosti da nastavim dalje živjeti bez nje. Zakačen na prvo slušanje. Ovisnik bez nade u skorije skidanje. Premda svjestan da na svijetu postoje tone i tone novih pjesama koje možda podjednako zaslužuju moju pažnju sve sam ih, ni ne trepnuvši, izignorirao zbog ove čija me ljepota hipnotizirala. Pjesme o ljubavi u sebi uvijek nose i dozu nepodnošljivog licemjerja no ovi blagotvorni zvukovi uspjeli su me odvojiti od bilo kakvog analiziranja koje bi moglo pokvariti ugođaj. Kad god bi pjesma završila, nedostajala bi mi do bola, poput djevojke u koju sam zaljubljen do ušiju, a od koje sam prisiljen odvojiti se. Morao sam brže bolje sve vratiti na početak, ponovno to proživjeti i tako unedogled, sve u nadi da ova čvrsta veza među nama nikad neće olabaviti. U veselom deliriju razbacivao sam se po stanu poput hobotnice na ekstaziju i podivljalim krakovima redom rušio lampu, čaše, televizor, pa još par kućanskih aparata koji pri padu vole eksplodirati i zapaliti tepih. Vatra je bivala sve jača, baš kao i moja želja da ova pjesma nikad ne stane. U toj ludoj opijenosti nisam se uopće nervirao zbog materijalne štete i potencijalnog požara, samo sam u svojim ružičastim papučama skakutao po vatri, kao neki skakavac vatrogasac, i za divno čudo brzo riješio taj gorući problem.
Kako to da nisam zasićen ni nakon 30 – tog puštanja zaredom? Plovim li to na mjestu? Baš me briga, ugodna mi je ta nepomičnost. Tko zna, možda se u tih tri minute trajanja pjesme dovoljno promijenim da svaki put doživim nešto novo, neki mali začin koji ne dozvoljava da mi jedno te isto glavno jelo dojadi. Pustiti drugu pjesmu, smatrao sam, bilo bi poput nevjere. Pitao sam se dokle će trajati ovo stanje zamrznute opčinjenosti. Što se mora dogoditi da mi prestane biti potrebna i što onda učiniti? Zar ćemo samo tako, naprasno, prekinuti, ova predivna pjesma i ja. Isuse, pa želim ju ženit. Gdje piše da ljudi moraju ženit samo druge ljude? Neću biti ljubomoran ako će moju ženu i drugi konzumirati i doživljavati s njom isto ono što i meni pruža. Neka, želim da se kurva okolo. I ne samo to, kupit ću joj prsten i otići s njom do matičara (skoro sam napisao matematičara). Samo neka me ovaj pokuša pogledati ispod oka, kao da sam poludio. Pustit ću mu pjesmu, jednom, pa kad me razrogačenih očiju bude molio za još, otići ću drugom matičaru koji vjeruje u brak čovjeka i pjesme.
