Nakon što sam u studiju snimio vokale za svoju novu pjesmu odlučio sam se počastiti pivom, točnije pivama. Zavijajući u mikrofon dva sata bez prestanka nisam bio ni primijetio da je vani još do maloprije pljuštalo. Vrijeme najbrže prolazi kad ne razmišljaš o njemu, kad si fokusiran samo na sadržaj kojim se baviš. U hodu sam po pločniku izbjegavao gliste koje su rasporedom podsjećale na oživjeli notni zapis. Skakutao sam između njih kao da se igram školice. Neobična svježina noćnog zraka oživljavala je mrtve goričke ulice, punila ih električnim nabojem i nagovarala me na potez kojem uspješno odolijevam već mjesecima – nazvati bivšu. Bez prethodne najave nostalgija mi je pozvonila na vrata. „Tko jee?“, pravio sam se lud, odgađajući iz arhive izvlačiti sjećanja koja sam iz mjera predostrožnosti zakopao negdje duboko u sebi. Izvadio sam mobitel, utipkao slovo K i u zadnji čas se ipak predomislio. Bojao sam se da bi mi bilo koji ton njenog glasa, osim entuzijastičnog, pokvario raspoloženje. Dobro je ovako, dok samo sanjarim o susretu s njom. Pretvaranje sna u realnost obično izazove i neke neželjene nuspojave. Ovako uzimam samo najbolje od tog susreta, za kojeg ona ni ne zna da se upravo odvija.
Razmišljao sam o tome kako sam, u doba kad smo počinjali odnos, do nebesa idealizirao K. Tek danas shvaćam da nisam toliko bio zaljubljen u nju koliko u vlastitu iluziju o njoj. Kada bi me nešto kod nje smetalo tj. odudaralo od moje idealne slike, bacio bih se na posao i obrađivao taj bolni kamenčić sve dok se on u potpunosti ne bi uklopio u već savršeni mozaik. Nekako mi je i žao što je više ne mogu željeti kao nekoć. Ponekad bih volio voljeti ondašnjim žarom, no život je odlučio da otvaram neke nove pretince…
…Obilje svježine pozivalo je ljude van. Terase kafića bile su prepune. Neka ugodna energija razlijevala se gradom u nevidljivim slapovima. Nigdje se nisam mogao dulje zadržati. Na stalne promjene mjesta tjerala me pomisao da bi mi negdje drugdje moglo biti još bolje. Kao u jednoj staroj pjesmi „Hladnog piva“, bio sam na turneji po šankovima. Love nisam imao jer mi je ostala kod kuće, u drugim hlačama. Ipak, svagdje bih naišao na nekog poznatog tko bi mi, srećom, platio piće. Kad imam love obavezno počastim ekipu. Runda se rundom vraća, izgleda. Kruženje cuge u prirodi. Bože, kakva noć za opijanje…
…Brzajući gradom, između kaotičnih mijenjanja birceva, udisao sam noć kroz fantastične mirise nepoznatog cvijeća. Slatko uzbuđenje izbijalo je iz svake čestice zraka. Čulo se kako tutnje otkucaji večeri koja je, poput neke napaljene dame, žudila da ju se uzme. Ovo sve treba zapisati, govorio sam u sebi, no bio sam odveć lijen za takvo nešto. Sada je trebalo živjeti, poslije ću pisati o proživljenom. Barem o onom čeg se sjetim. Uspio sam se natjerati na tek poneku nespretnu natuknicu pohranjenu u mobitel. Kretanje kao da mi je šaptalo da je današnji čovjek frustriran jer se premalo kreće na vlastitim nogama. Uglavnom sjedi i bulji u monitore – kompjutorske, mobitelske, televizorske. Njegova je duša poput rijeke, moćna i razigrana kada teče, ustajala žabokrečina dok stoji.
Atomska bomba euforije u meni je glasno eksplodirala kad sam ušao u Dobar dan. Da mi je to zadnja stanica te večeri bilo mi je jasno čim sam oko sebe ugledao nasmijana lica. Nastavio sam s gibanjem nogu, samo ovoga puta na mjestu (kao na steperu) i na poticaj muzike koju je miksao diđej đedaj, kako ga je od milja nazvala jedna plavuša s kojom sam se par puta igrao mame i tate. Ne znam zašto ga tako zove, meni ovaj ne liči na Jodu.
Za šankom se uskoro pojavio moj susjed David kojeg sam diskretno zamolio da mi posudi 300 kn. Imao sam ih namjeru zapiti istu večer. Častio sam i njega (s njegovom, a opet mojom lovom) i svakog dobronamjernika na kojeg bih naletio. Uključujući i dvije ultrasimpa konobarice koje rado škicam kad sam siguran da me ne mogu vidjeti. Ono što je, osim imena, dobro kod Dobrog dana, je to što tamo uvijek mogu doći sam i biti gotovo siguran da ću sresti nekoga koga poznam i popiti s njime pokoje piće i ugodno se podružiti. Makar to bilo i nakratko. U jednom trenu, nakon što smo već bili prilično veseli, pred nama su za šankom počele nicati nove pive i Borovičke (bolje i od pič..) Prvo nam je gazda okrenuo rundu, onda djevojke s druge šanka, a poslije tko zna više tko. Premda sam već bio dobrano ubijen, darovana cuga se ne odbija. Nije pristojno, a ni u skladu s balkanskim genom kojeg baštinim. Ideš, ja sam u raju. Plesna muzika, alkohol dolazi u sljedovima, zavidna brojka zgodnih djevojaka, većinski fini ljudi, kuća časti.. Što čovjeku još treba petkom navečer? Hm ili općenito u životu?
„Hoćeš li napisati priču o svemu ovome?“ pitao me jedan momak, inače vojnik, a s kojim smo susjed i ja spontano ušli u spiku. „Naravno da hoću“, pristao sam salutirajući mu, oduševljen činjenicom da me netko prepoznaje i zna za moj rad. „Sad si celebrity“, podprcne me susjed, ali nije bilo zlobe u njegovom tonu pa sam uspješno izignorirao provokaciju. Lebdjeli smo dalje na alkoholnom ćilimu, milovani transom kolektivne dobre energije i prepuštenosti vrhunskim trenucima koji su poput valova slijedili jedni iza drugih i nježno zapljuskivali naše obale. To je ono što volim kod alkohola i dobrih mjesta za izlazak – ne muče te pizdarije koje te inače muče – ovdje si da ih zaboraviš ili da im se smiješ kao da se događaju nekom drugom – nekom koga baš i ne voliš. Iako ću sutra vjerojatno patiti od gadnog mamurluka jer zbilja pretjerujem i sa miješanjem i sa količinama, sada samo želim koliko je god moguće produljiti trajanje ovog osjećaja. Briga me za sutra, briga me za crno crni svijet, briga me za sve osim za to da se bez ikakvih kočnica ekstremno izdivljam i uživam u ovoj noći, ovdje, sada i s ovim ljudima…
