Trebao sam je nekako kupiti, da ne kažem potkupiti. Radila je predano na mojem novom glazbenom spotu kojem se nikako ne nazire kraj. Naprosto, uveo sam u bend to prokleto pravo demokracije i priskrbio si mnogi gubitak živaca na konto toga. Sad svatko u svakom trenutku misli da može reći što želi. I o onom u što se realno razumije i o onom u što se realno ne razumije. I što se time dobije? Pa to da je bilo koji posao postalo gotovo nemoguće dovršiti. Jer taman kad se jednom sviđa drugom se ne sviđa, trećem se možda i sviđa, ali mu se ne sviđa što se sviđa prvom koji mu ide na živce pa odluči da mu se ipak ne sviđa i tako ukrug…unedogled. Nošen tom i takvom mišlju, pače sviješću da te naše beskrajne objekcije i “stručna” zapažanja mora da izluđuju režiserku i ujedno montažerku spota tražio sam način da se malo iskupim i misli joj s ove zbrke barem nakratko skrenem u nekom ugodnijem i bezbrižnijem pravcu. Da ne ispadnem baš nesuptilan, da ne kažem seljačina – i ponudim joj dodatnih 100 eura za pretrpljenu muku i stres odlučim joj skrušeno ponuditi odlazak na večeru i kino. Naravno, kako nisam baš pri lovi, razveseli me pomisao da restorani ne rade pa će se dotična sasvim sigurno zadovoljiti i mekdonaldsom. Živjela korona i njena nehotična briga za moj džep!
Još sam i odabrao film sasvim prikladnog naziva za svoju situaciju “Pokajnik” – s meni dragim Liam Neeson-om u glavnoj ulozi.
Sva licemjernost naša svagdašnja u pridržavanju mjere nošenja pamučnih brnjica sinoć se ogledala u tom kinu. Ulazim s frendicom u predvorje, stojimo u redu za blagajnu, svi nose brnjice, pa tako i mi – poslušni psi. Pustimo sad stavove o potrebitosti i svrsishodnosti istih. Neki nose iz straha i slijepog uvjerenja u njihovu zaštitnu funkcionalnost, drugi jer im je lakše pridržavati se nametnute medicinske mjere nego biti ridikuliziran ili po novom čak i financijski kažnjen. E i tako ulazimo mi u kino dvoranu dišući ko dva Darth Vadera – i dalje s brnjicama – da ne bi slučajno ugrizli ili udahnuli tj. izdahnuli virus koji, siguran sam – bježi pred pamukom ko vrag pred tamjanom. Nakon beskrajnih foršpana konačno pada mrak i počinje film. Odjednom svi ko po naredbi skidaju pamučne brnjice – diše se slobodno sve u 16 – nozdrve se šire a usne halapljivo usisavaju klimatizirani zrak. “Pokajnik” Liam Neeson obavlja ono što najbolje zna – do nogu doslovce potuče sve svoje protivnike i pomrsi im zle račune. Film svrši – svi ko po naredbi opet navlače pamučne brnjice preko dotad slobodnih njuški. Zaključim – jebote – Liam Neeson štiti od korone bolje i od pamuka. Provjereno. Pa nije virus lud da nam priđe sve dok smo pod budnim Liam-ovim okom. Ta vidi i on što ovaj radi negativcima. Da je ovo kojim slučajem bila nogometna utakmica, a ne film, završila bi sljedećim rezultatom – Liam Neeson vs Korona: 1:0…
…Moram priznati, nemalo me iznenadila činjenica da film košta 49 kuna po osobi – i to s frendičinom studentskom kartom. Al’ ajde bar smo prošvercali sa sobom dvije kutije nachosa i staklenku s umakom. U pripijenoj crnoj jakni u koju sam sve to utrpao sprijeda i straga izgledao sam ko Kvazimodo sa škembom Djeda Mraza. Frendica je imala drugu viziju kad mi je čipsasta grba spala na dno leđa.
“Izgledaš ko da imaš herniju – samo sa suprotne strane.”
“Daj čovječe skužit će nas, a ne smije se hrana unosit.”, rekoh. Dok se ona smijala mojoj paranoji shvatim još jedno Covidno licemjerje. Premda smo na internetu pročitali da se hrana ne smije unositi u kino dvoranu, svi ju ko neki izgladnjeli logoraši unose u neograničenim količinama. Osjećam se poput zadnjeg siromaha jer sam vani uzeo jeftinije grickalice. Sav nabubrio od “poklona” koje sa sobom nosim zbilja se doimam poput zadnjeg idiota čija groteskno nabujala jakna ne bi zavarala ni retardiranog babuna na ulazu, a kamoli finu gospođu kojoj je očito sve jasno, ali iz pristojnosti šuti. Zahvalan sam joj na tome ni sama ne zna koliko.
Prije filma na divovskom platnu osvane natpis koji kaže da kino nije odgovorno za izgubljene predmete ili fizičke povrede (jesam li došao ovdje biti opljačkan i pretučen ili pogledati film?)
Idu dalje reci: ovo su akcijska sjedala za potpuni kino doživljaj – nemojte ni slučajno ustajati sa svojih stolica – slijedi prskanje vodom (zar to nije razlog da ustaneš?!), puštaju se vjetrovi (nadam se ne oni koji su mi prvi pali napamet), stolice su pokretne – bacaju lijevo – desno, gore – dolje, ako je u filmu požar i vas peče, ako se puca navucite pancirku koju ste na ulazu dobili od našeg zaštitara…
“E al’ nismo dobili pancirke?!”
“Hm, pa valjda nema pucnjave u filmu?”
“Vraga nema, pa ovo je film s Liam Neeson-om!”
“Ha ništa, valjda će nas zaobići meci.”, optimistična je frendica dok se ja preznojavam ujedno shvaćajući da sam za predstojeću torturu zvanu 4 DX izdvojio duplo više novca nego da sam lijepo sjeo i pogledao film u miru nepokretnih stolica. Polako spuštam pogled prema stolici i samo čekam da frkne poput rodeo bika! A kičma mi se taman počela oporavljati, no što ću – redateljica voli Liam Neeson-a, a volim ga i ja, nema druge doli žrtvovati se. Već vidim kako nakon kina odlazim u Draškovićevu na gips after party. Otiš’o bi inače do Ante Pavlovića na centriranje, al’ njega više nema.
Kad nas je prilikom jedne divlje vožnje počelo nenadano bacati u desno njena glava završi u mom krilu. Neki dječačić do nas preneraženo pogleda i trkne svog tatu pod rebra. Ovom iz oka zaiskri prijekor u stilu moje davne učiteljice razredne nastave koja je bila ultimativni strah i trepet škole. Ja mu glupastim smješkom i mahanjem glave lijevo desno pokušam dati do znanja da nije ono što misli no mislim da time nisam značajnije utjecao na njegov dojam. Da smo sve to činili dok nas je orkansko more stolica bacalo od nemila do nedraga već je stvar za školske udžbenike.
“Više ni u kinu nisi siguran”, reče kad je vratila glavu gdje joj je inače mjesto.
“Baš!”, odvratim i pogledom ponovno potražim tatu. I dalje nas je gledao ispod oka. U filmu scena gdje Liam zove policiju s namjerom da se preda i prizna svoju lopovsku prošlost kako bi se nagodio za umanjenu kaznu i obližnju zatvorsku lokaciju gdje će ga draga moći lako i često posjećivati. No, Liam ne zna da je dobio automatsku sekretaricu na Bostonskoj policiji.
“Za priznanje oružanog lopovluka birajte 1.”
“Za silovanje 4”, pridruži se moja redateljica. S obzirom da film baš ne opravdava naša prvotna očekivanja naš film u filmu, koji nam je zabavniji od samog filma, spašava stvar.
Kad smo proždrali Nachose čijim smo šuškanjem vjerojatno iznervirali čitav auditorij stali smo se šaliti na račun svog podivljalog apetita.
“Šteta što nisi odojka još sakrio pod jaknom.”
“Hej al’ imam pancete ako želiš.”
“Imaš čačkalice?”, šapne mi na uho. Umalo sam se prostro po podu, a moj joj nezadrživi smijeh gotovo izmami suzu na oko.
“Jok, to u kino furam samo kad uzmem platu.”
“E a bombone Emenems?”
“Ja sam ti seljo beljo – ne znam za njih, al’ hej pa skroz sam zaboravio. Imam Ferrero kuglice!”
To sam toliko glasno rekao da sam nadglasao novu pucnjavu koja je upravo bila u tijeku.
“Može! Baci!’, doleti odnekud iz mračne pozadine kina muški glas.
Dok je Liam što šakom što pištoljem istjerivao pravdu, stolice opet oživješe poput grana na snažnom vjetru, divlje nas zabacujući na sve strane, a ponekad i na više strana istovremeno. Zadržao sam kuglicu Ferrera pred ustima i kad je akcijska scena stala a s njo i drmusanje, hineći pred njom drhtanje ruke (zbog tobožnjeg straha od novog drndanja zboh kojeg bi mi zalogaj mogao završiti u dušniku) prinio ju konačno ustima.”
“Ja sam ih sve natrpala u usta za vrijeme scene!”
Nije ni čudo da se prihvatila snimanja spota za moju divnu nefunkcionalnu obitelj zvanu bend. Cura očito ima muda…
