„Nema tog vrha na koji nisam stao, nema tog dna na koje nisam pao“, pjevušio sam svoje najnovije stihove u mješavini slavodobitnosti svog velikim očekivanjima napumpanog ega i svijesti da vjerojatno opet nećemo uspjeti napuniti niti domaći klub. Šećući prema Vegosu u kojem uskoro nastupa moj bend Mel Camino, ko kokice sam zobao Isline dražeje da obložim grlo ljepljivim ekstraktom borovnice i pripremim ga za dva sata glasnog zavijanja u zadimljenom klubu. Čim sam ušao, za šankom je već sjedila plejada mojih „obožavatelja“. „Kaje Majsec, svirate a? Neka, neka ponijeli smo paradajze i drugo povrće“, dobro poznati zmijski glas mog starog provokatora i dežurnog psihopate, razlomio se prostorijom. Sviis, ugriz ravno u srce. Htio sam efektno uzvratiti, al’ kao i uvijek, pravih se riječi uvijek prekasno sjetim jer naprosto nisam kalibriran na tu vrst, otrovne, komunikacije. „Hej polako, nisam sa sobom ponio serum“, palo mi je kasnije na pamet, da sam mogao reći. Kad čovjek upadne u zmijsko gnijezdo teško da se može nadati ičem drugom osim da će biti izgrižen. Kako je noć odmicala, svako malo je, u nevolji što nije on u centru pažnje već bend, raznim smicalicama poput glasnog ispitivanja gazde kad će završiti tonska proba jer da bi on slušao muziku, hvaljenjem solo gitariste kao jedinog valjanog člana benda, želio mene raspizdit da uzvratim paljbu i prenesem bitku na onu vrst bojnog polja gdje se on najbolje snalazi. Znao sam da ću bilo kojim znakom srditosti samo razbuktati već ionako bolesno zle namjere u njemu. Kukao sam, oplakujući sam sebe, osjećajući kako me opet preplavljuju strah i nemoć jer znam da u bitci s tom vrstom ljudskih ništarija ne možeš pobijediti. Psihopati su najčešće izvrsni manipulatori. Provociraju te dok ne pukneš i žustro uzvratiš. Tada se povlače i pred drugima vješto od sebe naprave nevinašce, a od tebe agresora.
Ništa njemu nije toliko bitno ni poželjno od prizora mojih suza, moje propasti. Moj neuspjeh njegov je uspjeh, ushit. Naprosto, jedino što bi ga večeras moglo razveseliti je vidjeti me poraženog, iscijeđenog i spremnog da se povučem pred njim, velikim, sveznajućim, nenadjebivim. Zato je tu, praveći se da je došao na koncert, a u džepu skrivajući moju vudu lutkicu. Znajući sve to, planirao sam ignorirati ga, ne paliti se na njegove provokacije, udarce ispod pojasa, koje sam, poput mazge naviknute na batine, bez ikakve sumnje očekivao. Nakon divlje prošlosti brojnih eksperimentalnih suočavanja s njim, što fizičkih što mentalnih, naučio sam da nema te riječi, postupka, niti protuuvrede
kojom psihopatski tip ličnosti možeš odagnati od manipulacije kojom će, ako ne uspije tebe, a onda sve druge pokušati uvjeriti da si značajno bezvredniji od one razine kojoj ti smatraš/osjećaš da pripadaš, da ju zaslužuješ. Ne zbog toga što smatram da trebaju staviti crveni tepih pred mene, ne. Radi se o bazičnom pravu da me se kao čovjeka ostavi na miru, a što nažalost od njega nikad ne možeš dobiti jer, njega boli kad tebe ne boli, kad djeluješ sretno, zadovoljno. Eh, što nisam egzorcist po zanimanju…
…Bolno svjestan da će mi opet pokušati ukrasti dušu za svoje pokretačko gorivo, odlučio sam da ću se, kad već ne mogu zaustaviti niti njegove potrebe da se sa mnom hrani, niti svoju slabost da na kraju završim na menu-u, pomiriti sa svim tim, ne boriti se, već otpjevati svoje pjesme makar i u predinfarktnom grču – najbolje što mogu, sve u nadi da neću pasti u napast da mu sa stage-a skočim za vrat. Nezgodna su današnja vremena, nitko nema ni želje ni vremena ulaziti u uzroke određenih pojava, ali zato svi uvijek dobro vide i plošno tračaju samo posljedice, a to mi u slučaju fizičkog nasrtaja ne bi išlo u korist. Nažalost, ono što se danas posvuda događa je vladavina debila, onih gorih, i to na svim razinama, ne samo političkim. Glasni kreteni, megalomani i psihopate nadjačavaju one
pametnije, sposobnije, civiliziranije, ali tiše, nesigurnije u sebe, uvlače im se pod kožu i postaju uzročnici kardiovaskularnih bolesti i porasta potrošnje sredstava za smirenje. S obzirom da prezirem tablete ne preostaje mi ništa drugo nego duboki udah i kolika tolika samokontrola. Kad već ne mogu spasiti sebe i odagnati misli s njega jer ovaj guta svu moju pozitivnu tremu i adrenalin pretvarajući ih u zgrčeni obrambeni stav – barem da spasim bend, svoje pjesme. Počinje koncert, ali i moj unutrašnji dijalog. Borim se istovremeno na dva fronta, da ne pokleknem od njegovih otrovnih strijela i da publika ne primijeti da nisam do kraja svoj…
Savjesni: On postaje tvoja negativna opsesija. Želja za uništenjem drugog polako počinje uništavati tebe. Zlokobno crno zrcalo. Pusti to, takve niškoristi tipove, koji zbog tog što nikad nisu sami nešto postigli u životu, imaju stalnu potrebu druge vući na svoje dno, kužiš – oni ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti da netko iz njihove neposredne okoline radi nešto što je svjetlosnim godinama ispred njih. Njegova uvreda ti je zapravo kompliment jer hej, pa što se ne bi zabrinuo da te netko takav hvali?
Ja:„Čak i ako je tome tako, to i dalje ne umanjuje činjenicu da me ta zla energija proždire. Uostalom, ni ja nisam postigao sve što sam želio. Ni blizu. Nisam po tom pitanju ništa bolji. I ja želim da mi se dive, da me slave, ali ne idem okolo i bljujem otrov ako u tome ne uspijem. A opet, što ako me on toliko iritira jer si ne želim priznati određene sličnosti sa njim? Ždere me, ždere me njegova energija“
Savjesni: „Je pa nemoj je primat, zaštiti se. Stvarno si jadnik ako dopuštaš da te netko toliko rasrdi, uđe ti u glavu. Reci sam sebi – on nema vlast nada mnom!“, nastavlja on, a ja se smijem tom fiktivnom priručniku samopomoći jer teorija je jedno, a njena primjena u praksi nešto sasvim drugo.
Ja: Mrzim ga, želim da umre.
Savjesni: On postiže što želi, postat ćeš još gori od njega.
Ja: Možda je to jedini način da ga se ušutka, da mu se pokaže lice, toliko grozno, da će se čak i on usrati i pobjeći.
Savjesni: Krivo, takvo lice ne postoji, on će se svemu tome prilagoditi i smijati se koliko te lako vrti oko prsta. Ono što će ga najviše boljeti je potpuno, ali potpuno ignoriranje.
Njegovi demoni preseljavali su k meni. Toliko tame koja je prodirala kao bujica, a ja sam trebao biti svjetlo jer koncert je bio u samom jeku. „Hajde brate alkemičare“, govorio sam samome sebi, „pretvori zlokobnu tamu u sunce“. Više no ikad bojao sam se bilo što reći između pjesama znajući da će me ovaj zgubidan, što mi važe svaki pokret i riječ, odmah poklopiti. Naravno, koliko god bend bio uvježban, a ja čak i pjevački uvjerljiv i razigran moja evidentna suzdržanost i manjak samopouzdanja i prijekopotrebne šarmantne arogancije se osjeti i biva najvjerojatnijim uzrokom hladnjikavosti reakcije publike nošene mišlju – ako on kao frontmen do kraja ne izgara zbog nas – zašto bi mi zbog njega. O bože, nije valjda da se podsvjesno bojim pridobiti ove divne ljude jer znam da bi njegovi
napadi bili to jači što bi reakcija publike bila bolja? Koči li on preko mojeg straha, kojim isijavam, bolju atmosferu? Stvaram li ja ovu energetsku barijeru zbog koje je sve niti vruće niti hladno. Odvratna siva zona. Je li on tako jak demon da je pokolebao i onaj dio publike koji uživa, ali ne može to do kraja pokazati, kao što se ni ja ne mogu do kraja emotivno dati, jer sagradio sam oko srca zid leda kojim se prvenstveno štitim od ovog, ali na kojeg nalijeću i ostali – nedužni?…
…Sjedim u svojoj udobnoj fotelji i čitam ove redove, relativno opušten, daleko od poprišta osobne epske bitke koja nikome osim meni nije ni izbliza bila ni vidljiva ni važna i čija tutnjava bombi postaje sve tiša s ove distance od par dana. Razmišljam o tome jesam li ja u međuvremenu postao lud, ili je lud ovaj svijet pa je i nekako nenormalno u njemu kao takvom ne poludjeti. Razmišljam kako bi trebao biti pametniji i prešutjeti neke stvari – ali eto katkad, očito, nemam snage biti pametniji. Razmišljam o jednom komentaru na fejsbuku da se publiku mora cijeniti, makar dijelom bila i toksična – rečeno od tipa kojem prijatelji u značajno većoj mjeri pohode koncerte nego meni. Razmišljam o tome da mi je draže da me ne vole zbog toga što sam iskren nego da me vole zbog neiskrenosti. I svi imaju neki savjet, svi imaju neku svoju viziju rješavanja mojih problema. Ja nemam nikakvo rješenje, ali znam što me muči i moram o tome pisati jer… možda je upravo to moje skriveno rješenje, protuotrov…
