Trebala je to biti još jedna u nizu pjesničkih večeri prekaljenog slam poete i bonvivana Svena Tucmana. Nakon tri pive i osam pročitanih pjesama zapeo je za oko lokalnoj plavoj ljepotici koja je u crnoj kožnoj rokerskoj jakni u društvu prijateljice sjedila par stolova dalje. Činjenica da je on iz glavnog grada, a ona iz zabačenog slavonskog gradića dodatno navodni već ionaku prilično mokru situaciju u njenim gaćicama. Svaki njegov stih bio je tako životan i, što je za nju na podsvjesnoj razini bilo još važnije, tako potpuno proživljen – a čemu je svjedočio njegov miran, a opet tako muževan i markantan glas. Taj naočiti gospodin avanturist bio je tolika faca da se uopće nije morao truditi da joj se dopadne, a dopao joj se strašno. Tako da su joj udarci srca u grudima nalikovali mini eksplozijama. U pauzi između setova čitanja imala je sreću, upoznao ih je njohov zajednički prijatelj – organizator tog pjesničkog eventa te ujedno, kao što je to čest slučaj, gazda birtije.
Ni Svenu nije promaknuo prizor te rasne plavuše još dok je čitao svoje prozračne, slikovite, metropolitske i šarmantno iskrene stihove – vješto i dopadljive sažete sličice iz njegova života. Dovoljno jednostavne i nepretenciozne, a dovoljno duboke da se u širokom luku izbjegne čak i najmanja naznaka banalnosti. Savršen omjer, majstorstvo stila, maštovitost te ugodna vanjština i sobom neopterećena pristupačnost – kombinacija kojom je u potpunosti razoružao plavu ljepoticu. Njegova prisutnost nudila je opojni dah velikog grada o životu u kojem je toliko puno puta maštala i nikad se odvažila pokušati nastaniti tamo. Zato je on tu noć nudio ono najbolje što taj grad može pružiti. Odlučila je da mora biti njen, i to pod svaku cijenu…
…Sven je nedavno izdao svoju treću zbirku pjesama – underground djelo koje je što je bivao poznatiji u umjetničkim krugovima bilo sve manje underground – baš u skladu s uzrečicom koju je volio ponavljati: “Svaki pravi underground teži postati mainstream”. Listao je svoju friško izdanu zbirku pjesama tražeći one neobaveznijeg karaktera, ne pretjerano osobne – kojima se može nasmijati okupljenu publiku. Shvatio je po reakcijama publike na pjesme kolega koji su te noći nastupili prije njega, da bi ta vrst pjesama mogla ovdje najbolje proći. Nije to smatrao podilaženjem publici već strogo poslovnim potezom (ako se u Hrvatskoj uopće djelatnost pjesništva može staviti u bilo kakvu svezu s ozbiljnijim poslom). Smatrao je da svim pjesmama – i onim ozbiljnijim, retrospektivnijim i onim, ajmo reći zajebantskijim, pristupa jednakim pjesničkim žarom i entuzijazmom te je stoga ova vrsta promišljenosti sasvim opravdana, legitimna i ne narušava njegov pjesnički integritet.
Tijekom čitanja primijetio je njene staklaste oči – taj pogled koji se topio od njegovih stihova, slatko došaptavanje s prijateljicom kojeg je, predosjećao je, lako mogao biti glavni sadržaj. Jedino što ga je malo kolebalo tijekom nastupa jest to hoće li moći ostaviti jednak dojam na publiku kao jedan njegov prethodnik koji je bio doslovce razvalio. Pazio je da ničim ne oda tu ni preveliku ni premalu zabrinutost i da u svakom času djeluje u potpunosti samopouzdano i gestama lica savršeno stopljeno sa recima koje čita. Pomisli i da, zbog veće autentičnosti nastupa, mora prestati razmišljati o vlastitoj autentičnosti. To mu naposljetku i uspije i tada je, tokom drugog dijela čitanja, osjetio da mu publika jede iz ruke.
“Bila bi šteta da ne upoznam ovu plavušu – čovječe ta me proždire pogledom. Moram malo još poBarryWhite-ati vokal. Ma ne ne, koji mi je kur.., bolje da sam sirov i bahat nego uglađen, ko je još išta zbario na uglađenost”, prohujalo je njegovim neurotransmiterima. “Nije loše biti iz velikog grada – uvijek je u manjim mjestima to relativno bitan začin tvojoj poeziji (naravno pod pretpostavkom da nisi neoprostivo loš). Ta zemljopisna činjenica pomaže da i u trenucima dok sasvim jasno osjećaš kako čitaš manje efektne retke, publika i dalje bude razdragana, uvjerena da i dalje šeće poetskim oblacima tvojeg pjesničkog obećanog neba s kojeg je, posredstvom tvojih neospornih letačkih vještina, nemoguće ljosnuti na zemlju. Zemljopis kompenzira poneki poetski nedostatak i prazni hod.”
Shvati da je mehanički izrecitirao zadnju pjesmu ne razmišljajući nimalo o tome što čita. Srećom, to je jedna od onih koje je već toliko puta izveo da ne mora biti potpuno usredotočen da ju uvjerljivo izvede. Plavuša se igra kosom, zavrčući pramenove, sneno ga pogledavajući. O bože kakav zicer! Bingo!…
…Kad ih je gazda upoznao imao je osjećaj da bi pred njom mogao pričati i o najnovijim tehnikama popravaka kućanskih aparata, a da bi ona i dalje bila zaluđena njime, s govorom tijela nalik meteoritu koji je ušao u orbitu nekog divovskog planeta. Gorjela je u toj stratosferi neodoljivo privučena gravitacijom njegovog lika i djela i samo su je posljednji tragovi društvenih konvencija sprječavali da, tu za šankom, u praksu pretvori teoriju velikog praska.
Nije puno prošlo i njihove su se usne spojile u najprirodnijem mogućem raspletu prethodne komunikacije. Jezikom ga je tako pohotno istraživala da mu je mogla dohvatiti i krajnike, samo da ih nije još ko mali izvadio. Nije ga se mogla nasititi, njega, zagrebačkog dečka, pjesnika, građanina svijeta kakvog je oduvijek čekala tu, omeđena nevidljivim, ali zato ništa manje stvarnim zidovima zatucanog mentaliteta i beznadežnog prepuštanja relativno mirnijem, ali zato dozlaboga predvidljivom i dosadnom seoskom životu.
…I ona je njemu bila napeta, ali to kako je ta žena gorjela za njim bilo je neviđeno. Plazila je po njemu tako da je čitava birtija gledala. Bila je njegov najnoviji trofej. I to kakav primjerak za odlaganje u vitrinu njegovih zavodničkih pothvata. Hranio se njenom žudnjom i prepuštao sad već priličnom drpanju. Kad su zasjeli u separe zavukao joj je par prstiju u gaćice, a njenu ruku povukao dolje na svoju nabreklu žilu koja je pulsirala u divljoj želji da je uzme negdje u mraku wc-a ili u nekom kutu pokrajnjih opskurnih uličica. Možda najbolje u obližnjem šumarku gdje će moći zavijati ko vukovi na mjesec. Ma bilo mu je skroz svejedno gdje, sva mu se pamet pretočila iz velike u malu glavu. Pogledao ju je osvajački, predatorski, ali s dovoljno šarma da ne uplaši i frknuo poput nosoroga kojem upravo započinje sezona parenja. Par domaćih momaka gledalo ih je s mješavinom zavisti i odobravanja.
…Kakav muškarac, kakav muškarac! Kakva velika kara, a meni dolje Niagara. Isuse, postajem li to pjesnikinja uz njega, pitala se rasna Slavonka. Nije ga se mogla nauživati.
Taman u zenitu uzajamne očaranosti, njene njime, njegove njome, samim sobom i njenom očaranosti njime – stiže glas da se tu negdje mota njen bivši muž – načelnik policije. Navodno je do njega došla informacija da mu se bivša malko opustila u zagrljaju drugog muškarca. Ustrčali se konobari, gazda uspaničeno gleda kroz prozore, u gostima se nastanio nemir, nelagodno šuškaju glasovi, škripe stolice, ljudi se nervozno nakašljavaju, neki već navlače jakne i užurbano mole platiti račun.
Na Tucmanovo uho slijeće obavijest da je bolje da se i on i čitava doputovala pjesnička karavana pjesnika što prije izgube iz birtije. U očima gazde koji mu to saopćava nema ni najmanjeg traga šale, ali zato ima velikog užasa, kao da dolazi sam Hannibal Lecter. Neki gosti ga odlučno i bezrezervno požuruju da ode, pogledima punih straha zvjerinjajući po mraku pokrajnje ulice ne bi li se uvjerili da opasnosti još nema. Tucman se od sve te gungule i iznenadne paranoje koja je ko kulu od karata rušila njegove maloprijašnju erotaku pomamu, da prostite, umalo usrao u gaće. Preneražen pomisli: “Što je taj njen bivši? Čudovište iz močvare? O isuse, najebo sam, moram pobjeći odavde. Ali kako, kako sad kad je ovakav komad pored mene.”
Za to vrijeme lijepa je Slavonka bila istovremeno uplašena za svog pjesnika, ali i uzbuđena zbog sraza kojeg je dugo čekala – netko će se konačno usprotiviti i obračunati s tom sirovinom od njenog bivšeg na kojeg se doduše još uvijek potajice pali, ali s kojim je razborit, normalan i barem relativno ugodan suživot nemoguć. Opijena pivom i svojim privatnim Bukovskim (kako ga je bila nazvala) već je zamišljala epski sraz, bitku tisućljeća između dvaju titana – jednog naoružanog mecima, drugog stihovima.
“Čovječe, birtija je poput kokošinjca u koji je ušla lisica”, reče Sven bujnoj Slavonki u pokušaju da ako mu je već skončati učini to u frajerskom stilu.
“Ah poezija, čista poezija.”
“Evo ga, evo ga!”, zakriče konobari doslovce u isti glas.
“Jebo poeziju, draža mi je živa glava!”, izleti Svenu dok je panično navlačio jaknu i pozivao svoju već prilično pijanu pjesničku subraću da mu se pridruže u iznimno preuranjenom odlasku. Primijeti da je Slavonku neugodno zatekla njegova reakcija puna straha. U jednoj je sekundi osjetila njegov gubitak mojo-a. Pas mater, sve što sam gradio čitavu tu noć u tren oka je razneseno ovom, barem zasad, fantomskom prijetnjom. To su sve kule u zraku, kule u zraku, nit’ sam pjesnik, nit sam muško spremno da se suoči s drugim mužjakom. Ona je rasna ženka, jasno da su joj instinkti to odmah prepoznali. Ništa od mog prvog sexića u Slavoniji.”,
Slavonka se, doduše, brzo pribere, odbacivši prijašnji dojam pjesnikovog kukavičluka kao nešto što joj se samo krivo pričinilo. Za to vrijeme komešanje u birtiji stade no bila je to samo tišina stada. Vani su zatreperile svima poznate plave rotirke. Iako je još uvijek bilo dosta gostiju Sven Tucman nije vidio nikog i ništa osim svojeg straha i poniženja.
“Sven Tucman, izađi s zbirkom pjesama iznad glave!”, začuje se kroz policijski megafon. Plavuša dobro prepozna taj glas.
“Jel to on mene zajebava?”, okrene se prozvani da priupita jednog konobara. Ovaj samo tiho odmahne glavom lijevo desno, više no sugestivnim izrazom lica dajući do znanja da ovaj njen bivši muž misli ozbiljno.
“Zapamti, stihovi su jači od metka!”, vikne za njim Slavonka dok je hodao korakom čovjeka koji pokušava zadržati govance koje je već promolilo glavu kroz stražnju rupicu. Njene su riječi za njega u tom trenutku imale snagu i važnost kvačila u automatiku. Osjećao se kao da ide na svratište. Izađe van s noseći zbirku pjesama nad glavom, kako mu je i naređeno.
“Jeste li vi Sven Tucman?!”
“Jesam!”, vikne i iznenadi sam sebe muževnošću urlika.
“Sven Tucman – pročitaj nam jednu svoju pjesmu kao da ti život o tome ovisi!”
“Kako kad su mi ruke nad glavom?!”
“Zar ne znaš nijednu napamet?! Kakav si ti to pjesnik?!”
“Loš očito”, pomisli Sven.
“Recitiraj ili pucam!!!”
Svenu se svakojake tekućine skotrljaju niz tijelo. Grozomorno stade razmišljati što da pobogu izrecitira. Stane zamuckivati jer zapravo nije znao nijednu svoju pjesmu napamet…
“Njena slabost moja snaga
Volim je samo kad je naga
Volim je danju, volim je i noću
Ženit je neću, sve da hoću…”
“E moj Svene, e moj Svene! Dobit ćeš kaznu za izvođenje izrazito loše poeziju i to na javnom mjestu!”
“Jel’ znaš neku dobru?! Ako ne znaš, prebit ćemo te ko vola!”, začuje se neki drugi policajac.
“Ovo je zloupotreba položaja, đubre psihopatsko!!!”, izdere se Slavonka s vrata birtije.
“Jel? Što me onda ne prijaviš policiji hahaha!”, počastiše jedno drugo bivši supružnici.
Dok su mu sablasno polako prilazili plavci, Svena Tucmana su podilazili žmarci (evo i ja izgleda postajem pjesnik pišući ovo). Razmišlja da šmugne, zbriše u mrak, ali kud će, nit zna ove ulice, a i stigli bi ga odmah i možda bi tada još i gore nagrabusio. Odluči da, štogod se sad dogodi, neće pokazati strah, u nadi da ga ton glasa neće izdati.
Priđe mu visoki stasiti muškarac, ljudeskara od skoro 2 metra i neočekivano pomirljivim, ali i sarkastičnim tonom prozbori:
“Ma daj, pa samo sam se zajebavao. Nisi valjda mislio da ćemo te stvarno prebiti ili pucati? Što misliš da smo mi svi van metropole nekakvi divljaci ha?” Hineći prijateljsku gestu nježno ga dlanom potapša po licu i vrati se svojim kolegama koji su čekali kraj autiju. Sven začu kako kroz smijeh pričaju: “Kako se usro purger hahahaha!!”
Vratio se u birtiju bijel ko krpa u licu. Zahvalan što nije dobio po tamburi, po tamburi eh kako prikladno s obzirom na mjesto radnje – pomisli, ali potpuno obezživoćen…
…Nije to više bio onaj muškarac na kojeg je noćas bila bacila oko. U nekoj sasvim neugodnoj tišini i uz par kurtoaznih riječi oprostila se od njega i štiklama odnabadala u noć obasjanu mjesečinom nalik na ragbi loptu. Protiv svoje volje, s lascivnim mislima o bivšem mužu…
“Vidiš, ne moram više ni mlatiti tipove što se oko nje motaju. Legenda o meni mlati sama za sebe. Ne mogu, još uvijek ne mogu podnijeti da je netko drugi ima. Ne mogu. Pomisao na to kolje me u srce. Ako nisi moja onda nećeš biti ničija! O bože, daj mi ju molim te vrati, vrati juuu”, kroz krokodilske je suze sam sebi pijano mrmljao u bradu načelnik policije, vraćajući se autom iz noćne smjene svojoj kući na samom kraju zabačenog slavonskog gradića…
