Završio sam na ugovoru na određeno (ili ti vremenom omeđeno) u jednom skladištu mješovite robe smještenom na periferiji grada, u blizinini željezničke pruge. Trebala mi je lova za jedno već dugo planirano, ali u djelo još nepretvoreno dvomjesečno putovanje biciklom. Došao bih tamo u osvit zore – bodren svježinom jutarnjeg zraka koji će uskoro biti zamijenjen realtivno zagušljivim, slabo akustičnim prostorom kojeg se ipak koliko toliko dalo provjetriti. Tamo su radila dva vrlo živopisna lika – Dubi i Kec. Namjerno koristim nadimke jer imena doista nisu od preče važnosti za priču, kako za ovu ultra kratku, tako ni za bilo koju drugu bilo koje tematike, dužine i namjene. Dubi i Kec bila su dva snažnija, ne odveć bistra, ali nikako ni glupava tipa. Nije da se nije dalo s njima popričati o kompleksnijim životnim pitanjima i fenomenima – nego su naprosto bili divno neopterećeni stvarima koje nisu pripadale uskom krugu njihovih životnih interesa. Obzirom na razne poslove po državnoj službi godinama i stresu kojem sam tamo bio izložen uviđao sam mnogobrojne prednosti njihovog tipa posla koje oni dakako nisu niti vidjeli niti priznavali. Dapače, mislili su da sam skrenuo s uma što sam dao otkaz na jednom takvom, po njima, finom i otmjenom radnom mjestu da bih se pridružio njima “običnim prašinarima”. Da budemo skroz iskreni, mislim da su mislili kako sam zasigurno ili malouman ili šenuo umom – barem onim dijelom koji mi je, po njihovom prvotnom dojmu, možebitno preostao.
Ipak, čini mi se da su mi, nakon što ni nakon mjesec dana nije silazio osmijeh s mojeg lica, još svakako uz dozu opreza i sumnje, počeli vjerovati da ima i gorih radnih mjesta od ovog njihovog. Ono što sam im konstantno ponavljao je da ovdje brzo automatiziraš radnje pa možeš dok obavljaš posao sanjariti i baljezgati o čemu god drugom hoćeš dok kod poslova birokratske naravi takvo što nije moguće jer oni od tebe traže znatno višu razinu mentalne usredotočenosti. “A to je dečki ono što najviše iscrpljuje. Svakodnevno višesatno ordiniranje u skladu s nesagledivom količinom priglupih propisa koji se često mijenjaju, beskrajna papirologija i administriranje, a sve u okruženju nerijetko ultra neurotičnih babetina koje ti isišu ono malo života što je u tebi ostalo.”
Gledali su me i s nevjericom i s uvjerenjem da je doista tako tj. nisu do kraja vjerovali mojim riječima, ali jesu mom licu koje je pritom bilo toliko namršteno i izmučeno da je čovjek naprosto morao povjerovati da je ono takvo zbog gorke istine koja se iznosi. Drugim riječima, vremenom su počeli uzimati za ozbiljno kada im govorim da je rad u skladištu po mnogočemu bolji od rada u uredu.
Istovarivali smo kamione kad bi stigli, utovarivali prije no što bi pošli, pakirali razne proizvode u kartonske kutije, omotavali palete prozirnom rastezljivom folijom. Ovo zadnje bio mi je omiljeni zadatak. Ne zato što je svaka paleta označavala kraj rada na njoj, već mi je doista taj proces omotavanja od dna prema vrhu pričinjavao neizmjeran užitak. Prvo bi jedan odmotani repić zavezao u čvor oko jedne od drvenih nožica palete pa ukrug krenuo prema gore. Rasturao sam u tome i bio sve brži tako da su me čak i ova dvojica koji čitav život rade po skladištima promatrali s ponešto rezerviranim, ali ipak udivljenjem. Između poslova odlazili smo na čik pauze, skrivajući se od šefa iza visokih stalaža od naslaganih punih paleta. Najljepše je bilo u dane kad bi šef bio odsutan nekim terenskim poslom pa nas nije obilazio, a mi, kao već uhodani trojac, odrađivali svoju uobičajenu dnevnu normu u 4 sata nešto pojačanog angažmana. Na taj bi nam način ostatak radnog vremena bio neradan i mogli smo se do mile volje izležavati na svojim improviziranim ležajevima od folije.
Kako su otprilike tekli naši razgovori možda najbolje opisuje sljedeća situacija:
“Vidi njega, ti opet vola oko stola?”
“Misliš vola oko palete?”, upitam dok mi se krv slijevala u glavu jer sam u početnoj fazi omotavanja palete bio sagnut prema dolje.
“I jel bilo tučnjave?”, upitam.
“Kakve tučnjave, zašto bi se nas dvojica tukli?”, odgovara Dubi.
“Pa pričali ste da ćete na boks.”
“A tooo. Ma to onako uz pivu malo trabunjali”, odmahuje Dubi rukom i uz smješak malko pogne glavu.
“Da, nismo mi ozbiljno mislili”, potvrdi Kec.
“Ne znam baš – djelovali ste obojica dosta zagrijano.”
“Eh, nakon gajbe pive bio bi zagrijan i za ideju da se penjem na Everest”, primijeti Dubi.
“Uglavnom, odlučili smo se bavit drugim sportom”, doda Kec.
“Kojim?”
“Svaki tjedan moramo smislit svoje novo ime i prezime. Uvjet je da ime i prezime tvore oksimoron.”, stručno će Kec, iako je izgovor završne riječi bio na više no klimavim nogama.
“Da, istina je, imamom stanovitih ambicija u tom smjeru”, odjednom se stručnim rječnikom razbacuje i Dubi, na nešto sigurnijoj nozi.
“I kako se zovete ovaj tjedan?”
“Ja sam Vid Sljepić!”, s ponosom će Kec.
“A ja Ratoljub Mirić”, slavodobitno će Dubi.
“Zašto baš oksimoron?”
“Jer smo obojica moroni, pa je možda i prikladnije od naših pravih imena i prezimena”, kroz smijeh će Dubi.
“Da, ok to čak i ima nešto smisla”, primijetim, ali i odmah požalim zbog rečenog.
“Što hoćeš reć?!”, nakostriješi se Dubi, a i Kec me gledao ne bez vidljive tenzije u očima.
“Smiri se Ratoljube, nisam ozbiljno mislio”, pokušam humorom smiriti situaciju.
“E jesi derpe.”, zagunđa pomirbeno Dubi.
“Misliš Hetero Derpe?”, slavodobitno dajem i sebi jedno oksimoronsko.
“Hehe moronu”, pomirbeno će i Kec.
“Oksi moronu, ako smijem primijetiti. Molim držimo se zadane terminologije”…
