“Gospodine, molim pazite na razmak!!!”, s gnušanjem mi dobaci krupnija gospođa nakon što sam joj se ispred lokalnog Tobacco shopa tjelesno približio na po život opasnih metar i po. Pritom me prostrijelila pogledom punim prezira – kao da je u meni, u najmanju ruku, upravo prepoznala nekog pedofila s naslovnica poznatih tiskovina. Uspaničila se, pomislit ćete, jer joj je jadnoj, ko i svima, duša silovana i napaćena od stalnih šizofreničnih korona vijesti i licemjernih zaštitnih mjera kojima je, čini se, glavna funkcija držati narod u pokornosti, nesigurnosti i konstantno tinjajućoj uznemirenosti i anksioznosti. Sve same psihičke pojave koje ruše imunitet, a koji, stručnjaci tvrde, itekako pomaže u borbi protiv virusa. No dobro pustimo sad (bes)mislenost samih mjera protiv korone, a o čemu sam već često pisao, a i pjevao (pogledaj/poslušaj “Frik iz kvarta” – Crorona song) i vratimo se ovoj prispodobi.
Je li reakcija spomenute gospođe bila samo i isključivo strah za vlastito zdravlje?…
…
…Na malom manevarskom prostoru pred još manjim dućančićem nije ni bilo neke šanse da joj se ne približim. Odmaknuo sam se koliko sam mogao od njenog tijela, toliko glomaznog da ima vlastitu gravitaciju. “Gospođo, ispričavam se, ali vaša je privlačnost, pardon privlačna sila, tolika da nisam mogao, a da ne uđem u vaše gravitacijsko polje. Mislim, ako <span;>nabacite još koju kilu možete slobodno pretendidirati za status novog planeta u Sunčevom sustavu. Osjećam se poput meteorita zalutalog u vašoj stratosferi.”
Dobro, nisam joj to rekao, čak štoviše, takvih efektnih odgovora sjetim se uglavnom kad je sve već gotovo. Ruku na srce, nemam u sebi poriv vrijeđati nikoga na temelju njegove tjelesne konstitucije, no dozvolite da opisom gospođinog tijela iole preciznije dočaram glavni razlog neadekvatne socijalne distance na koju se požalila.
U redu, mogao sam s drugog kraja ceste promatrati njenu kupovinu no tada bih riskirao da neki balavci iza ugla brže od mene pridobiju pažnju prodavača. A-a, neće ići jer bio sam u velikoj žurbi.
Osjećao sam se da prostite – posrano. Znate i sami kako se osjećate kad vas netko ukori za nešto za što nit’ ste krivi nit’ ste, bogu fala, nekom ikakvu štetu napravili. Kad me nakon toga taj isti dan jedan veleuvaženi i velevažni gospodin u redu iza mene pred pekarom upozorio da izvolim ući jer da je sad petero mušterija dozvoljen maximum, a ja sam s ulaskom otezao koju sekundu jer sam – držeći u rukama dvije kave – jedva uspjevao navući pamučnu brnjicu – bilo je vrijeme za mod Pobješnjeli Majs. Ne – nisam mu očitao bukvicu – zadržao sam u sebi riječ, ali ne i kasniji pokret svog pera kojem sad svjedočite…
…Došlo idealno vrijeme da svi ti niškoristi pametnjakovići iz našeg susjedstva postanu važan čimbenik društvenog boljitka, da konačno uspiju u životu i afirmiraju se kao netko i nešto. Samo nas i dalje trebaju opetovano i besramno opominjati i podsjećati na sve te korona mjere koje smo i sami već milijun puta čuli iz svih mogućih medijskih izvora. Kakve li životne prilike da se osjete važnima, čak superiornima nad onima što po ponegdje nehotice i u nikakvoj zloj namjeri zaborave na socijalnu distancu ili blesavu niškorisnu pamučnu brnjicu. Sve što treba je, ponavljam, papagajski repetitivno i dozlaboga iritantno i poluretardirano upozoravati sve i svakog (na društvenim mrežama ili na ulici) na sve ono što i sami već jako dobro znaju jer prokletim se vijestima ne da umaći sve da hoćeš. Bahati i puni sebe predaju gradivo unatoč činjenici da su ga njihovi “učenici” odavna usvojili i da im se isto već odavno popelo na vrh one stvari.
Pritom, naravno, ti dežurni dušebrižnici ne brinu oko toga jesu li svoju žrtvu svojim upozorenjem mogućno iznervirali do predinfarktog stanja. Budimo realni i pogledajmo jedni drugima u oči – od čeg se mi to skrivamo i bježimo? Od virusa korone značajno je opasnija atmosfera opće paranoje i anksioznosti, a o gospodarskim posljedicama lockdowna da ne govorim. Da bi se prosječnom čovjeku mentalno stanje barem malo oporavilo od pogubnih efekata ove mahom bezrazložne i besmislene tiranije i silovanja treba mu odmak u neki bolji i ljepši svijet, a ne opetovano vraćanje u ovaj truli, glupi i zli.
Bez obzira jesu li naši dušebrižnici doista nekritički potpuno podlegli državno-globalnoj propagandi ili se za beskompromisno pridržavanje pravila u doba “strašne” korone zalažu jer je to društveno poželjno i u trendu – nedvojbeno je da su, malo po malo, postali neplaćeni korona kontrolori. Zaslužili su da ih država stavi bar na minimalac jer na njima svi ti tikvani s vrha i njihove morske ideje koje ozbiljno podrivaju čitavo gospodarstvo i naše živce, opstaju čitavo ovo vrijeme..
Korona je savršen poligon da ti naši volonteri postanu prijekopotrebni glas razuma za sve nas “debile” što još uvijek iz nekog svog neodgovornog i idiotskog razloga odbijamo igrati baš po svim državom nametnutim pravilima.
Iznutra ih dakako malko grebe što se ta afirmacija čini nekako prelaganom jer se i psa može izdresirati da laje na nekog tko ne nosi pamučnu brnjicu ili nam se fizički približio na manje od dva metra, ali oni ne posustaju – po principu – daj šta daš. Premda je svakome normalnom nevjerojatno glupo, mozgoispiruće i toksično ponavljati iritantnu mantru paranoje koja već mjesecima vrišti iz svih javnih glasila – ove naše pametnjakoviće to ne smeta raditi. Oni su ponosni produžetak ruke civilnog stožera zaštite – vojnici na prvoj liniji fronte kojima je glavni zadatak prokazivati dezertere poput mene ili vas. Što u nama proizvedu veće nezadovoljstvo i bijesniju reakciju to je njihov mračni užitak i “hvalevrijedan uspjeh” veći. Tobožnja briga za njihovo ili naše zdravlje samo je paravan. Oni, naime, konačno imaju priliku izdići se iznad ostalih kao moralne i normativne vertikale, ali na način kojeg se, dakako, svatko s imalo časti i soli u glavi srami.
Je li baš sve onakvo kakvim se čini ili nam mediji mažu oči? Što ako poslušni vojnici čine štetu narodu, a dezerteri, zapravo, pokušavaju spasiti što se spasiti da?
Prije no što ponudim konkretni primjer drukčijeg razmišljanja o koroni, takozvanog “deterterstva” i to od strane uvaženih medicinskih stručnjaka koji u sve većem broju hrabro izlaze sa kontra podacima i stavovima u odnosu na medijski producirane korona “istine”, pitajte se kome bi prije cijelog ovog ludila više vjerovali po pitanju nekog tamo virusa – nekom političaru ili doktorima? Dakako brojni se doktori iz straha za svoj ugled, plaću i goli život boje o tome na glas progovoriti no ima, srećom, i onih drugih…
…Poslušajte malo izjave naših medicinskih stručnjaka poput gospođe Mirne Gajski, dr. Srećka Sladoljeva…ima ih još, ako ih već niste poslušali – moja preporuka – za početak potražite na jutjubu njihove intervjue u kojima vrlo stručno, elokventno i zdravorazumski argumentirano iznose sasvim oprečne stavove od onih kakvima nas svakodnevno bombardiraju iz raznih izvora. Poslušajte i možda vas bude manje strah kad vam se netko na ulici približi na manje od dva metra ili je eto, “smeće neodgovorno” kraj vas na pločniku prošao bez brnjice…
