Pa dobro frik, kak ti uspijevaš svako malo pronaći talent u ovako maloj Velikoj Gorici? Dronom nadlijećeš stanove pa, umjesto da uloviš neku damu obučenu samo u osmijeh, ti pratiš pjesnikinje koje u gluho doba noći zaneseno tipkaju u svoje mobitele pretvarajući svoje poetske zanose u stihove. Pervertitu! Mmm, ne. Dovoljno je da zasjednem u Black&White jer su me u njega, sažalivši se valjda nad mojoj sudbom usamljenog lutača gradom, pozvali jedni moji divni frendovi u čijem društvu se našla i Eva Marija. Do tog trenutka, priznajem, nisam znao ni Evu ni činjenicu da se bavi pisanjem. Osjetio sam da me povremeno promatra s nekom znatiželjom koja se sramežljivo sprema na pitanje. Prvo sam pomislio: „Majmune, ziher su ti na licu opet ostali tragovi ajvara“. Na moje neskriveno olakšanje zanimalo ju je mogu li joj pomoći oko izdavanja pjesama. Tu nažalost nemam
nekih velikih utjecaja i ovlasti, ali imam u ovom svom malom, a ipak vidljivom medijskom prostoru kojeg njeno pjesništvo itekako zaslužuje. Eva Marija piše zaneseno, vješto preklapajući vidljive slike svoje svakodnevice – pune alkohola, čudnih ali punih ljubavi i tjeskobe – sa vizijama paralelnih dimenzija nedostupnim smrtnicima , ali ne i pjesnicima. Čini to pomalo potresno, pa ipak ne na način da nas gnjavi svojim bolom već iskazujući ga kao da je svjesna svoje nove verzije u koju samo što nije evoluirala, a koja će se uskoro s mirom i smiješkom sjećati opisane patnje. Ima neodoljiv mračno-pankerski pristup u kojem je pisanje istovremeno i terapija i ispovijed i potreba da se oštrica pera zabode u sve gnjile pojave koje je okružuju i na nju utječu. Eva iznad svega piše iskreno, bez potrebe da se dopadne bilo kome osim svojim visokim standardima iskrenosti. Uživajte u lijepoj i na momente gotovo ispovjednoj poeziji naše mlade sugrađanke.
Ukopana tuga
Kupaju se iskre radosti na pomrčini mjeseca
Sjajimo na mjesečini kao planktoni
Sunce na vrata neba zazvoni
Prve priče ranojutarnjih ptica probudile smrznule visibabe
Umorne morske vile lete po čarobnim oblacima,
osvijetljenim sitnim zvjezdicama
Svojim malim koracima skaču po procvjetalim zlatnim narcisima
Sunce ih toplo narisalo svojim obrisima
Ukopana sam u živom blatu svoje tuge
Iz mog života otišle su sve ranojutarnje duge
Mene više nema, ovo su pjesme neke druge
Ovo nije pjesma o ljubavi
Grizu me sjećanja davne prošlosti
Jer ovo nije pjesma o ljubavi
Dosta mi je više te iluzije
Mrkle noći provedene u samoći
Zašto je ova tuga tako jaka
Rekla bih konobaru da mi još vina natoči
Ali stajem tu u ovoj slatkoj noći
Volim dane objektivno promatrane
Dane kad se ne petljam u ruke Bozje
Mračan mjesec zamijenio je ovaj kamen od mog srca
Grizu me sjecanja davne prošlosti
Sjedim, razmišljam, šutke gledam u daljinu
Čekajući da netko dođe
Da ispuni ovu prazninu
Možda ovo ipak je pjesma o ljubavi..
U koraku s gradom
Na Mirogoju sjedim sjetno
Tihe riječi nejasne kao mutna voda
A mjesec tuče po mojoj zlatnoj kosi
I zvijezdama prkosi
Šapuće lišće na ljutom vjetru
Ispod kipa bana Jelačića sjedim nemirno
Čekam dragog
Njegov zagrljaj topao
Kasni, kao i uvijek
Jer zna da ću ga ja čekati
Zauvijek
Ležim na travi kod Zrinjevca
Ljubi me, dragi, nježno
Teško mi se oprostiti od njega
To bi bilo kao da se opraštam od svega
Čekam na kolodvoru vlak
Već se spušta mrak
Idem nekom drugom ljubav svoju dati
Nitko ne mora znati
Žuta jabuka
Ozebla jabuka, žuta
Tjeskobna, kruta
Tupa je kao osjećaji,
koje sam poslala na zimski san
Zatomljeni osjećaji, u dubinama
ove osušene jabuke
Sve je nešto raskvašena,
Jadna…
Prvi griz ove zajedljive jabuke, boli me
Raspad…
žuta gnjecava, slatka, dobila je ten od prelijevajućih zraka sunca
po moru, šljunku
i pokoju palmu pošpricao je sok zalazećeg sunca
Sve je suho, sparina
gledam u jabuku koja je stajala danima na terasi, kuhala se, crvi izlaze iz nje
I tako, ajmo uzet te jabuke
i bacit ih o zid
Da se raskvase…
Jer dosta mi je tih dijelova života koji su pokvareni, ljigavi, puni crva, melankolija
Ljeto pada, rastopljena čokolada i hladno pivo iz Konzuma
Mi klinci konzumiramo svaki dan po 3 litre Facebooka, Instagrama,
Twittera, Snapchata
Tako da smo dovoljno
intoksicirani, zasad
Smrdimo po ulici i domaćem duhanu
Furamo se u kolicima za Kaufland u nostalgičnim noćima, nezaboravnim i smiješnim,
ali opijeni smo tugom
Pa prelazimo na teže opijate
Gradacijom ćeš doći do smrti, dragi
Kažem ja, dok mi je slika iz mozga uzeta od nekog i stavljena na vrtuljak da se vrti, i vrti
Vrtlog života i smrti, kružimo, kružimo
Družimo se, družimo…
Padaju zapaljene jabuke sa neba, tope se na oblacima
Pokušali smo hodati gnjecavim stazama svog života, i opekli se, poskliznuli, opet se digli
Ja sam i dalje na vrtuljku
Rigotina na odjeći
Povraćotina u vacuumu leti
Čega se ja nisam nagledala u malom životu ovom…
Ležimo napušeni, ispikani, pijani, neki i blizu smrti
Na podu, u kadi punoj rigotine, iz wc-a izljevaju se govna, pišalina na zidovima
Ajmo srušit’ zidove!
Da vidimo što je iza njih
Možda nam je netko sakrio malu utopiju negdje
Ma nije…
Ležati na tvome srcu,
zagrljeni, nepomični, dišemo u istom ritmu…
Možda nam je netko sakrio malu utopiju negdje?
Hendrick, ljubavnik mračni
Ljubavniče mračni
Još se nije smračilo, a ti već puštaš demone van
Sunca zalazak, zrake prodiru
Kroz njegovu tamnu tamnu kožu
I dotakle su mene
Volim ovaj zlatni spektar boja
Sok od naranče neki dječak prolio je po oblacima
Slatko je, ljubavniče, biti u duhu s tobom
U ovoj vrućoj noći kiselina se pari iz umornog betona
Čokoladasto tvoje tijelo opija me dok propadam u krevet
Napušena, naroljana
Sladoled.
Topi mi se na jeziku
Vanilija, jagoda, čokolada,
vruća posteljina
Ljubavniče mračni
znam da su u noći ovoj užici kraći
Jer ujutro stižu vlakovi, a ti moraš ići
Kod majke svoje u zagrljaj stići
Gornjogradske misli
Kamenita vrata pružaju mi hlad u ovoj žezi
Moje srce prema tebi teži
Reci mi, da li me se sjetiš tu i tamo?
Kad ne znaš kojim putem ići, kad ne znaš kamo
Dođi k meni, pridruži se ovim gornjogradskim mislima
Dođi k meni, da se stopimo s obrisima grada
Samo ti i ja, stara prijatelja dva
Kad čuješ pucanje podneva
Sjeti me se ljubavi
Tvoja sam sva
