Zapičili smo u petak 28.10. cestom što je romantično mirisala na kišu, Dora i ja, u mojoj već lagano staroj, ali još relativno snažnoj Hondi (karakteristike auta koje me neodoljivo podsjećaju na mene samog) u Dom kulture Buševec na novu predstavu “Između sna i glave” moje dugogodišnje prijateljice, pa mogu reći i kolegice – Ane Katulić. S obzirom da kažu kako mjerne jedinice vremena nije pristojno spominjati kad se piše/govori o damama zamijenit ću ovo “dugogodišnja prijateljica” sa – znamo se već neko stanovito vrijeme živeći u ovom specifičnom kutku planete.
Probijajući se kroz maglu i tminu neosvijetljenog dijela druma – tamo negdje između Mraclina i Buševca, nisam mogao odoljeti da ne vidim u tome metaforu svijeta kojem sve više nedostaje svjetla. Jednako tako nisam mogao ne primijetiti kako u željnom iščekivanju više svjetla nezadrživo i odlučno idem u smjeru još jednog uratka Ane Katulić. Doduše nije njena pojavnost samo jedan artistički već i jedan sasvim ljudski svjetionik ovog grada, ali dobro neću dalje s epitetima da se jadna ne umisli – nije to dobro za umjetnike.
Uz Anu Katulić svakako treba istaknuti i upečatljivu rolu Bojana Tošića koji je, osim što je glumio, još i autor i vrlo uvjerljivi izvođač uživo izvedene glazbe. Dramaturgiju potpisuje Marija Antić, za dizajn svjetla pobrinuo se Domagoj Klasić, a za kostime Tajana Štasni.
U toplom iščekivanju s konzervom mrzle pive u ruci sjeli smo malo otpozadi u tom relativno malom, ali vrlo intimnom i ugodnom prostoru, uređenom u meni osobno vrlo dragom starom (da ne uzburkam aktualne društveno – poretkovne duhove neći napisati – komunističkom) stilu. Dok sam čekao da predstava počne razmišljao sam koje li je sve predstave još u doba Juge to malo kazalište/kino vidjelo. Bila je to misao/pitanje koja mi je poput neke tople ptičice sletjela na grudi.
Kako su mi ovi zadnji tjedni provedeni u brojnim magnovenjima uzrokovanim akutnim nedostatkom sna, ko budali šamar, sjela mi je predstava u kojoj se itekako mnogo toga događa u sferi sna koji je katkad sasvim jasnom, a katkad (kako to obično i biva) sasvim nejasnom linijom razgraničenja odvojen od realnosti – što god ona, van naše percepcije – koja je uostalom još jedan možebitni san, bila.
Dakle, Anina je predstava bila poput jednog kompenzacijskog sna koji mi se događa. Tuđi san koji se prelijeva u mene budnog da nadoknadi, zacijeli rupe koje je izbušilo premalo spavanja/sanjanja u zadnje vrijeme. Mnogo je (ne)skrivenih poruka u tim snovima, pojačanih impresivnim vizualizacijama i fenomenalnim, gotovo šamanskim bubnjanjem Bojana, bilo. One su se izmjenjivale u katkad kronološkim linijama odrastanja, a katkad sasvim neočekivanim/nepovezanim dijelovima koje premda možda na prvu nisi mogao racionalno povezati s cjelinom – mogao si to učiniti na instinktivnoj bazi. Premda sam daleko od kazališnog kritičara pretpostavljam da se tu negdje i krije suština eksperimentalnijeg odnosno više jednog stila predstave koji nalikuje na performance (kojim se Ana već neko vrijeme intenzivno bavi). Neka se značenja/poante kod takvih predstava ne iščitavaju isključivo razumom već i nekim drugim, ne tako čestim – šestim čulima.
Podsjetila me predstava “Između sna i glave” na ove maglovite dane. Osobno strahovito volim maglu – osim što je bajkovita, spokojno snena, volim i taj momenat kad ne možeš sve željeno odmah vidjeti iz prve, barem dok ne odlučiš krenuti i malko se približiti da strgneš tu svilenu koprenu i razotkriješ ono što se skrivalo iza nje.
Tiha i time jezovitija aluzija programera, koji na momente sleđuje Anine pokrete kad se ona prisjeća tj. sanja (iznova) svoje snove ili javu/glavu, zove na vrlo važno (filozofsko) pitanje: “Je li čitav ovaj naš život, naše misli, stavovi, put u koji pobožno vjerujemo da je najbolji za nas jer su ga eto utabali mnogi prije nas, samo jedno suptilno skriveno programiranje u pozadini?” Ne znamo tko ili što bi taj programer mogao biti, ali nekako se ne možemo oteti tom maglovitom dojmu da katkad u nama samima odlučuje nešto što možda i nismo mi – koliko god se trudili i željeli vjerovati da jesmo. Nešto što možda nije samo unaprijed predodređena sudbina već nepoznati upravljač koji se rado igra stvaraoca te sudbine i kojem odgovara da mi toga nismo svjesni. Možda malo previše metafizike? Ne bih rekao – savršena tema za ove dane kad se jasno ne vidi ni vlastiti prst pred nosom, a kamoli neke značajno kompleksnije pojave našeg postojanja. Dok su se na platnu iza Ane Katulić vijorili mliječni velovi dima cigarete – razmišljao sam kako je ono što bismo voljeli zvati izvjesnošću ili sigurnom istinom – jedna vrlo fluidna, iščezavajuća, da ne kažem neuhvatljiva pojava…
Neka mi Ana i društvo oproste što nisam ostao na druženju iza predstave. Morao sam žuriti iz nekih sasvim privatnih razloga, nisam želio sresti Anu samo da bih joj rekao: “Bok i ajd bok”. Bilo bi to više no uvredljivo s obzirom na užitak koji mi je predstava pružila. Radije sam fantomski nestao, čemu je sasvim jasno pogodovala i ova ugodno maglovita večer u Buševcu…
