– Čuj, a gdje ti nalaziš teme za sve te svoje priče? Mislim svaki tjedan objavljuješ. Kaj ćeš kad ti ponestane tema?”, upita me jedan poznanik prilikom slučajnog mimoilaženja u jednoj od mojih večernjih šetnji.
– Ha niš, onda više neću pisat “aj ges”, odgovorim, ali odmah osjetim nezadovoljstvo svojom fatalističkom reakcijom pa nadodam:
– Ma gle, nema nedostatka tema, samo nedostatka volje da se piše.
Bio sam malo i iziritiran time što je način na koji je pitanje postavljeno sadržavao mogućnost da mi doista ponestane tema. Meni!? Ejj meni da ponestane tema!? Čak ako ponekad i sam u sebi katkad potegnem to pitanje, svejedno mi je nekako uvredljivo da moje potencijale propituje netko tko me baš i ne poznaje odveć dobro. Ego kojeg sam ponešto stavio po strani u zadnje vrijeme instantno se uključio. Curilo je iz mene, gotovo bersekerski. Jadnik nije ni znao što ga je snašlo.
– Sve može biti tema. Ljubav, brak, ljudska glupost i lakovjernost, vjera, nevjera, bankrot, obilje, lakoća življenja i velike mučnine. Doduše, nemam tu sreću…ili nesreću, vrag će ga znat, što nisam klasični novinar koji obrađuje društveno političke aktualnosti već svoje “aktualnosti” većinski stvaram tj. izmišljam sam. Moram priznat, ajde moram priznat, ponekad se uplašim da ću se početi vrtjeti u krugu. Pisati o nečemu o čemu sam već pisao. No, odmah me utješi pomisao da ću, ako i ponovim temu, pronaći u sebi (ili drugima – premda je to najčešće neodvojivo) neki novi pogled, neku novu naslagu, neku novu kremu na toj torti koja će osvježiti i mene i čitatelja i ponuditi sasvim novi pogled na naoko istu stvar.”
Sve može biti tema, čak i nedostatak tema može biti tema za pisanje, kao što vidite iz priloženog.
Nakon bujice mojih riječi vidjelo se po govoru njegovog tijela da mu je već dosta i da mu je sad krivo što je uopće započeo čitav taj razgovor – bolje reći monolog. Bio je sav u neprilici – kako što prije nestati, a da ne ispadne pritom odveć neuljudan.
Likovao sam u sebi, skrivajući to grimasom koja je pokušavala prikazati koliku toliku emotivnu neupletenost. Glupost, kad bolje razmislim, jer se iz svega što sam rekao itekako dalo naslutiti da mi je bilo više nego stalo ostaviti dojam vječno plodonosnog spisatelja. Ipak, ostalo je dovoljno zadovoljstva da sam mu, koliko toliko, vratio milo za drago. On je prvo mene doveo u neugodnu situaciju, a sad, eto, i ja njega.
Razmislit će on dobro kad će opet dovesti u pitanje nepresušnost mojeg izvora tema, brundao sam zadovoljno u sebi. Doduše ne bez malog, stanovitog strah(ić)a da njegovo pitanje nije bilo sasvim bez (i)racionalnih osnova. Ne, ne, sve je tema, sve je tema – bunio se moj obrambeni mehanizam. Spisateljski ego je, dakle, još itekako živ i trza se – u najmanju ruku – na i najmanji pokušaj provokacije koja to i možda nije bila u onom obimu kako sam ju doživio, ali je definitivno bilo pitanje koje je u meni dobrano promućkalo gazirane sokove otpora i motivacije za daljnje “škrabanje”…
