Ulazim u kvartovsku kladionicu uplatiti 10 eura na svoj račun – da malo udovoljim svojim kladiteljskim hirovima. Rijetko (čitaj gotovo nikad) nešto pogodim, ali moram priznati uzbudljiva je to rabota – barem za one, nažalost sve rjeđe, besposlene sate u danu. Gospođa za pultom već me dobro poznaje. Uvijek tjeramo neku sasvim ugodnu zajebanciju. Ovog puta ispalo je ovako nekako:
“Gospodine imate Vi 18?”
“18? Gospođo ne znam na kaj točno mislite?”
Nakon obostranog smijeha nastavljam u istom tonu spontano nastale konzervacije u šifriranom erotskom ključu.
“Htio sam Vas zamoliti, ako bih vam mogao staviti (vadim lovu iz džepa). Sry ako gnjavim, znam da ih, osim mene, imate još puno danas.
“Nema problema, ne traje to dugo”, reče i utipkava mi 10 eura.
“Da, to ste u pravu. To mi samo volimo misliti da traje dugo hehehe”, smješkam se obješenjački jer sad je već kristalno jasno da moramo nastaviti varijacije na temu jer, naprosto, odveć je zabavno da ne bismo. U skladu s time, čisto iz mjere predostrožnosti, da ne bi bilo nismo znali upitam:
” I, jesam stavio?!”
“Ne znam, provjerite!”
“Uh to mi ne služi baš na čast kad ja moram provjeriti…pa meni se čini da jesam!”, na ekranu mog mobitela osvane cifra.
(Pogleda na ekran)
“I meni se čini da jeste!”
“U redu, znači s tim smo uspješno svršili!?”
“Na obostrano zadovoljstvo gospodine!”
“Ovo iskustvo bilo je za svaku preporuku!”
“Gospodine vi samo morate platiti, ostalo je na meni.”
“Svakako gospođo, ugodan dan želim.”
“I ja vama, doviđenja.”
“Doviđenja.”
