Teorija
Gotovo mjesec dana imao sam odmak od samog sebe jer putovanje nije samo pitanje novih panorama i (kod nekih) izazivanje zavisti kod susjeda i/li pratitelja na Instagramu. Ono je i prilika da se nakratko izađe iz samog sebe, malko po strani odloži sve svoje uobičajene uloge, obaveze i ambicije. Prilika da ste netko sasvim novi, uobičajenim sobom neopterećeni(ji) čovjek – bolja verzija samih sebe. Dakako, treba za to prištediti i koju kunicu, ali i to je lakše kad se ide u paru pa se svi troškovi dijele.
Praksa
Dorini i moji dani bili su savršeno jednostavni. Ustajanje oko 09:30 – otkrio sam da mi je to najprirodnije vrijeme za buđenje ma kada legao. Nekako najmanje nosim osjećaj pospanosti – čak manje nego da ostanem u krevetu do 11 nakon čega bi bio skroz smušen. Za doručak jaja na panceti, ajvar i malo turopoljskog tvrdog sira kojeg prodaju kumice na VG placu. Kad bi nam dojadila jaja uzeli bi paštetice od sardine ili lososa u Plodinama gdje imaju i birc koji smo voljeli posjetiti u poslijepodnevnim satima, a iz kojeg pogled puca na Rapske brežuljke ispresijecane poljima, okomitim kamenim putevima te posute maslinama i raštrkanim starim kućama. Znam da se čini pomalo glupim zuriti u takve prizore kad ste na moru, ali vjerujte – nakon višesatnog kupanja i sunčanja baš dobro dođe da popuni morske dojmove.
Nakon doručka i dvije kave u staroj gradskoj jezgri uslijedilo bi vijećanje na koju se plažu danas uputiti. Frkanj, Ciganica, Suha punta, Pudarica, Lopar, Gonar ili možda Mišnjak – trajektno pristanište ispred kojeg se u daljini nadvija Velebit u svoj svojoj veličini i ljepoti. Preplavi me katkad patriotizam – čisto zemljopisne naravi – jer doista držim da je ovo, zemljopisno gledano, prekrasna zemlja za živjeti.
Na moru bi se brćkali i plivali doslovce do iznemoglosti. Zanimljivo, meni inače dežurnom gladušu, more pruža jedinstvenu priliku da nisam gladan dobar dio dana – neovisno o tome što umjesto trkačkih na moru obavljam ozbiljne rekreativne plivačke treninge. Kao da mi se tijelo pretvori u solarni čip.
Mirisi smilja, ružmarina, cvrčci, sve preliveno tropski svijetlo-plavičastim morem i plažama s drugog svijeta; neka tiha snenost u zraku – obojena prozirnom nijansom svijesti o povratku u manje rajske životne uvjete. Duhovi uzavrelog kamenja i drevnih pomoraca koji su ovdje brodili, psihodelija ranih stadija sunčanice u kojima se stapaš sa svime – postaješ gušter, riba, gnjurac, skidaš gaćice da osunčaš i kur.. – pa tek onda napaljenje za velikim praskom s osunčanim tijelom pored tebe, jer hej nikog oko nas, nikog oko nas jer mi smo majstori pronalaženja kutka za sebe. Nema iščekivanja – nema razmišljanja o poslije ni prije – ovo sad je konačno jače od svega i obezvrijedilo bi ga se i obeščastilo da se samo njemu ne posveti. Ipak, pojavljuje se mali crv izdaje koji razmišlja o pizdarijama – slijedi brutalno gaženje crva svim nedopuštenim sredstvima opravdanim svetim ciljem. Pučina donosi slutnju velikog zaboravljenog mira koji je stalno tu, ali nam ga otima suludi ritam današnjih vremena. Donosi i neizvjesnost odlazaka na more, što u poznate, što u nepoznate krajeve, koktel strepnji i nade. Lijepo odgojene i fine lokalne cure i naprasiti, agresivni, neodgojeni lokalci – neodoljivi uvid u tu pomalo starinsku, romantičnu ravnotežu što je djevojkama ipak naporna na kraju priče. Nabujalo more predvečerja s nabujalim dojmovima slatkog življenja, ali i sitni strah od pretamne boje ispod koje se ne vidi dna – previše pogledanih filmova budi iracionalne strahove od nemani, strah koji jača kad zaroniš u pogledaš u mutnu daljinu. Suptilni povratak, ne prebrz, prema obali da neke Njemice na SUP-u ne bi nazrijele da se bojim, meditacija “pukog” buljenja u vodu, povratak na tvorničke postavke, za samo ono najbazičnije ima mjesta pod ovakvim suncem. Tiha nikom saopćena čežnja da ovo ili zauvijek potraje ili da se ovdje nastanim – ta mora postojati način – volim ja i zime ovdje kad nema nikog i buru što divljački nemilosrdno udara u vrata i škure. Sasvim jestiva osunčana tijela strankinja i domaćih djevojaka, bude duboku strast, ne nužno ljubav – pretvaraju me u manijaka, masovnog silovatelja, sve, sve ih želim imati, zašto ovaj njihov civilizirani hod ulicama starog grada ne bi završio uz novovjekovne rimske orgije – ta ionako je Rim nekoć vladao ovim krajevima; razdire bol nemanja svih tih ljepotica koje izlažu svoja tijela da bi svjesno ili nesvjesno pecale mušku (ž)udnju. Smirujem se – ja imam svoju ljepoticu – svijest koja me hladi i spašava od napada ove morske ženomanije, razgolićene, servirane – kako da me ne boli neposjedovanje, kako?; hladne pive (uz dvije obavezne ledene čaše vode) u debelim hladovima birtija na plaži, kruženje otokom autom bez naročitog smisla i plana, najbolje ikad potrošen benzin, može i izlazak do jutra zaliven koktelima, aurom preplanulih turista koji žele uzbuđenje mediteranske noći iscijediti do kraja, a može i spavanje u 21 – ugodno iscrpljeni od dana kojeg smo proveli ko djeca što prvi put nauče plivati – čitaj ne odvajali se od slane vode, poneke dagnje, skuše, orade, hobotnice i grdobine na našem tanjuru – jednom tjedno – ostale dane socka – špagete s umakom od rajčice i masline s tunom i češnjakom, malo čokolina za desert, cvrčenje na suncu i uvečer prilikom tuširanja uživanje u sve većoj razlici tjelesnih boja – one sirasto bijele oko kukova i one već pravo smeđe iznad, kartanje, ribarske fešte pa i malo ribolova, poneki izlet čamcem dobrog prijatelja i obilazak uvala do kojih se pješke ili autom ne može, zavist, zavist svim tim ljudima što su imali sreću roditi se ovdje i živjeti od iznajmljivanja svojeg životnog prostora – nekritičko ustupanje svojih prostora bilo kome u razmjenu za količinu para dostatnu da se prođe godinu do kraja. Heh što se moji preci nisu odlučili za more, a ne za kontinent…dobro dobro, shvaćam da je prije turizma bilo puno teže opstati…
Oproštaj od drage koja još ostaje, nakon tri tjedna koji su proletjeli na warp pogon. Suze i snažan zagrljaj, obećanje da se vraćam prvi sljedeći vikend, čvrsto i nepokolebljivo obećanje, zapravo upravo se dok ovo pišem (na benzinskoj ne dok vozim – bez brige) vraćam po još jednu turu morskog čišćenja. Iako sam mislio na ono spiritualnije prirode možemo tu nadodati i moje nožice koje, “čudna mi čuda” na moru uopće ne smrde dok ovdje uzrokuju masovni pomor ribe kad ih, primjerice, uronim u Kupu…
Ribica
Nakon iscrpljujuće višesatne borbe s ovim gorostasnim protivnikom…hm hm nakon puuno godina čopila me želja za ribolovom. U gradu sam kupio flax od 30 metara s plovkom za 27 kn i na slasno meseko priljepka kojeg sam nožićem odvojio od stijene uz obalu, ulovio ovu malu prekrasnicu koja je brzo zatim puštena svojoj vodenoj kući. Što se samog tijeka izvlačenja ove opasne zvijeri iz njena prirodnog staništa tiče bila je to borba titana – nadljudska, ma nadriblja borba do posljednjeg daha u kojoj se nije prezalo od ničeg. U ovoj je akciji stradao samo jedan priljepak. Mislim da sam osim ribice ulovio i blagu sunčanicu…
Gusarski živalj
Napali nas gusari u povećem gliseru. Mi na trajektu. Na megafon traže da im na kuki spustimo pare. Pitam uzdignutih ruku: “Dal primate karticu?
“Da, da mi smo fiskalizirani. Gusarski obrt – sve legalno, po zakonu, mi smo pošten živalj. Pošteno krademo…”
Nabildani patuljak Marinko
Jedan je lokalac zbario prekrasnu, ali i od sebe za dvije glave višu Švabicu. Kad su ga prijateljice pitale pa kako se vi uopće ljubite dok je ona u štiklama odgovorio je:
“Što sam niži
To sam pici bliži”…
Hepi hipos
Kupače doslovce skamenio neočekivan prizor plavog nilskog konja u moru. Spasiti ih može samo pogled na očekivano sivog nilskog konja kakvih baš i nema na Jadranu pa ne mogu reći da sam pretjerano optimističan u svezi pozitivnog ishoda ove priče. Svakako se javim s novim vijestima o ovom neobičnom fenomenu…
Natrag na kontinent
Nije se lako vratiti kući s ljetovanja na mom omiljenom otoku Rabu. Gutaš knedle al’ ne one od šljiva dok se opraštaš od morskih prizora koji su ti proteklih tjedana krijepili dušu i tijelo. Navikao si ne raditi baš ništa. Jedina ti je “obaveza” bila nastaviti disati. Dobro i dovući truplo do plaže ili birtije (uz plažu) te odlučiti što ćeš jesti i na koju ćeš danas plažu otići. Ipak, imao sam sreću što sam se u Goricu vratio u doba kad je većina ljudi na godišnjem odmoru pa su mi puste ulice grada poslužile za nastavak odmora nakon povratka s odmora. Ima nečeg romantičnog i opuštajućeg u polupraznim terasama, pustim ulicama i sporijem i tišem ritmu postojanja. Čak je i inače prepuno parkiralište pred zgradom zjapilo gotovo prazno – kakav melem za oči. Inače kad s pločnika krećem prema svom autu moram pazit i poput kameleona gledat u dva smjera istovremeno da me neki obijesni pijanac ili nabrijani mladac ne pokupi ko psa pred vlastitim kućnim pragom. Sva sreća da je preko puta Hitna jer iz meni nepoznatog razloga baš na mom parkingu svaki drugi vozač ko da pokušava probiti zvučni zid.
Nakon što su me po povratku ugledali, dva prijatelja su mi rekla: “Vidi ga, izgleda ko cigan.” Ne treba se tome čuditi jer sam dobar dio vremena odvojenog za kupanje provodio na plaži zvanoj Ciganka, a koja je ime vjerojatno dobila po tome što na njoj nema baš puno prirodnog hlada pa nemaš druge nego lijepo preplanuti – poput osoba romske nacionalne manjine. Kad bi se zasitio sunca prebacio bih se na plažu zvanu Frkanj gdje se ponad mora osim stijena uzdiže i mnogo zelenog raslinja čije grane pružaju spasonosnu sjenu. Osim mora tamo se diskretno može i proučavati osnove ljudske anatomije jer su u blizini plaže za nudiće.
Sjedili smo u Dobrom danu, a mene su neprestano napadale dvije muhe.
“Dobro što je ovo, zašto samo mene oblijeću?”
“Zato što imaš boju govna.”, ispali Luka.
Odlučio sam mu vratiti bilo za drago, premda je u bio u pravu:
“Pa mogle bi s govna na prijeći na malo sira.”, aludirao sam na njegov vampirski bijeli ten.
“Izgledaš ko da si ljetovao u mrtvačnici!”,
“A ti ko da si ljetovao u septičkoj jami! Stari moj, da sam rasist ne bih se više družio s tobom!”, nije mi ostao dužan. I dok smo se tako, osim pivama, častili doskočicama vezanim uz boju kože, neki ocvali čiča gnjavio je mlađahnu konobaricu da mu je opet donijela kavu s prehladnim mlijekom. Nakon što se ova ispričala, ponovila postupak i donijela mu novi kofeinski napitak opet je negodovao da temperatura nije onakva kakvu je zamišljao. E tu sam pukao: “Gospodine, dajte prestanite gnjavit mladu damu. Ako vam se ne sviđa kava odite ju negdje drugdje popiti.” Nakon što se izjasnio da ne želi on ići negdje drugdje već baš tu i ovdje dobiti ono što želi napao ju je da zašto nema nijednog slobodnog Jutarnjeg lista. Luka mu odvrati da je tome tako jer je večer. Konobarica je zahvalno pogledala Luku.
“Vidim opet ste počeli ovdje puštati nervoznu gospodu.”, požali se žaboliki ocvali čiča konobarici.
“Nismo mi nervozni nego ste vi nepodnošljivo iritantni!”, Luka je odriješit.
“Je ak’ je tak idem ja! Neću ovdje gubiti vrijeme s nervoznima!”, podiže se ocvali čiča, doduše uz dosta poteškoća, od stola. Njegova me invalidnost malčice štrecnu, ali ne toliko da bih doveo u pitanje ispravnost odluke da mu se suprotstavimo.
…
Dok sam se vraćao kući supijano sam buljio u nebo prošarano lijenim sivim oblacima koji su tiho visjeli nad zgradama. Ulazak u stan koji se pričini poput mrtvačnice. Kratki napad panike koja steže pluća i čitav svijet čini preuskim. S panike polako napredujem do depresije. Ipak lakše stanje. Potom naznaka svijesti da valja prihvatiti povratak, ne opirati se previše jer ću samo pogoršati stanje. Ipak, panika je zujala u ušima poput vode koja se unutra vrtloži i izaziva gubitak ravnoteže i vrtoglavicu. Iako je nakon tri i pol tjedna izbivanja s obilaznice bilo slatko vidjeti obrise dragog grada, ipak je jača bila tuga rastanka od dragog mi otoka Raba. Što sad ovdje raditi sa sobom u pretijesnoj sobi?…
