Čini se da nema dovoljno tih dana da se popiju sve te kave iz priče: “Moramo jedan dan na kavu”.
Susrećemo svako malo te ljude iz svoje prošlosti koja se, u svojoj maglovitoj daljini, već doima poput nekih naših prošlih života. Dobacimo si pozdrave glasno preko ceste, svatko u svojoj žurbi, osjetimo brzoprolaznu toplinu oko srca i odmah odemo dalje – zaboravljajući zašto nas je uopće prožeo taj blaženi osjećaj koji je odjednom, na milisekundu, zaustavio vrijeme. Čudnovato kako netko tko nam je u određenoj fazi našeg postojanja bio možda i vrlo bitna i bliska osoba odjednom postaje jedan iz gomile onih koje je red samo nakratko pozdraviti i otići svojim putem. Često oboje spopadne potreba da u ime te zajedničke prošlosti zauste tu tako slatku laž: “Moramo jedan na kavu”.
S nekim sam ljudima već sam došao do troznamenkaste brojke takvih slučajeva. Oboje znamo da je to samo farsa, laž u ime ljubaznosti, gotovo pijetet spram zajednički provedenih lijepih vremena koja se, po svemu sudeći, više neće vratiti – koja su naizgled nepovratna. Ipak, kao što je pozdrav s onima što su samo poznanici obavezan iskaz pristojnosti i poštovanja, tako je i s ovima što su u jednom času prešli iz poznanika u nešto (znatno) više, taj čin zakazivanja neodređenog termina odlaska na kavu počast koju dajemo uspomeni na nešto vrijedno sjećanja a kroz što što smo skupa bili prošli.
Ipak, sad smo oboje neki novi ljudi, možda čak i prilično različiti od onih ljudi što smo nekad običavali biti, promijenile su se naše životne okolnosti, iskustva i pogledi na svijet. Osjećamo taj tragikomični pritisak da se nekome tko bi načas možda i volio vidjeti onu osobu što smo nekoć bili očajnički pokušamo prikazati tu svoju sad već dobrano iščezlu osobu. Predosjećamo unaprijed svu jalovost tog pokušaja, pa ipak, ne možemo si pomoći – jer možda i sami želimo vidjeti koliko je tog našeg starog Ja još uvijek u nama – zanima nas možemo li ga reanimirati – izvući iz privatne ropotarnice prošlosti.
Još bi napornije, predosjećamo već oboje, bilo hinjenim entuzijazmom kriti koliko je već vode ispod mosta prošlo i što je našu nekadašnju sliku i priliku ne samo vidljivo promijenilo (što povlači osjećaj otuđenja od te osobe što nas je nekoć znala kao nekog drugog) već možda čak i unakazilo. Možda nas je, u ekstremnijim no ništa manje realnim scenarijima, pomalo i sram pokazati koliko smo slomljeni životom, obavezama, a i neizbježnim procesom starenja, propadanja živaca i gubitkom volje za stvari koje su nas nekoć više no ispunjavale i zanosile.
Ipak, tom rečenicom kao čarobnim štapićem stvaramo to naše novo vrijeme za druženje koje oboje pošto poto želimo izbjeći u realnosti, ali nas ipak barem malčice razdraga činjenica da smo nekome nekad bili dovoljno dragi i zanimljivi da danas, ako išta drugo, može, a da mu nije odveć mrsko, barem na trenutak zamisliti taj ponovni (nešto duži) susret s nama.
I to je u redu – nazovimo to – prstohvat uljudne, nikom opterećujuće, a ipak potrebne i ugodne fantazije. Možda ipak samo, predmnijevamo da smo nekoć bili znatno mlađi ljudi, neopterećeni pizdarijama što su se u međuvremenu namnožile i metastazirale na tkivu naših života, da je ona doza bezbrižnosti i prekrasne čiste divlje spontanosti neponovljiva i da ne treba uzalud tratiti vrijeme na pokušaj ponavljanja tih događaja iz sfere sadašnjih, ponešto oštećenih individua. Samo ćemo, novim kontaminiranim nama, oskvrnuti to sveto vrijeme što je zauvijek prošlo.
Pa ipak, dovraga život je kompromis – pozvat ću vas sve sljedeći put na kavu i to doista misliti, riskirat ću – pa što ako više nismo toliko mladi i ludi, svako vrijeme nosi svoju ljepotu i prednosti. Da, da pozvat ću vas ponovno na kavu i ovaj put to doista i učiniti – makar vas morao vući u prvu birtiju, preko ceste. Pa što onda ako smo (predugo) zapeli u istom gradu, ako smo zasićeni i pomalo zgađeni svime, možda je baš inzistiranje na povratku što češćih neobaveznih druženja ono što će razvedriti pogled na svijet…
